URBIS THEATRALIS

"U Zadru se kazalište ne posjećuje tek iz običaja ili navike već iz strasti" - zapisano je u doba la belle époque. Osamnaest sezona prvoga stalnoga zadarskoga kazališta, pak, ostat će trajno zabilježeno u kulturnoj povijesti Grada, posebno kada se govori o restauraciji hrvatskoga nacionalnog duha i građanskoga kulturnog identiteta.

Plemićko kazalište

Unutrašnjost Plemičkoga kazališta (Teatro nobile)

Novo kazalište na razglednici

Novo kazalište (Teatro Verdi) na razglednici iz 1899.

Novo kazalište na kartolini

Novo kazalište (Teatro Verdi) na razglednici iz 1906.

Velika dvorana Novog kazališta

Dvorana Novog kazališta na razglednici iz 1898.

Cigliano, Novo kazalište sa sjevera

Biagio Cigliano, Novo kazalište sa sjeverne strane

Ruševna unutrašnjost Novog kazališta

Unutrašnjost Novog kazališta, 1945.

Popularnost kazališne umjetnosti u Zadru ne javlja se kao slučajna ili prolazna epizoda, već kao duhovna potreba građanskoga senzibiliteta, koja izrasta iz dubine kulturne povijesti. Od antičkoga kazališta, preko srednjovjekovnih liturgijskih drama u XI. stoljeću i dramske legende o muci sv. Margarite iz 1500. godine, kazališni je život u XVII. i XVIII. stoljeću toliko nabujao da je grad konačno 1783. morao sagraditi stalno Plemićko kazalište (Teatro Nobile). Stajalo je ondje gdje je sada Hrvatska kazališna kuća, ali ulaz nije bio iz Kalelarge već iz Ulice Dalmatinskoga sabora. Imalo je 74 lože, omanji parter, prostor za orkestar i pozornicu. U burnoj povijesti te dvorane zabilježen je i prvi kazališni nastup glasovite talijanske glumice Eleonore Duse. U ožujku i travnju 1863. igrala je, kao petogodišnja djevojčica, u kazališnoj družini svojih roditelja.

FALSTAFF JE ROĐEN U ZADRU

Sve donedavno u Zadru se nije znalo da je veliki Shakespeareov scenski lik John Falstaff prvi put ugledao svjetlo pozornice na zadarskoj karnevalskoj predstavi. Zadranin Ennio Stipčević, ugledni hrvatski muzikolog, upozorio je 2005. dr.Slobodana Prosperova Novaka kako je „talijanska komedija, prikazana u Zadru u doba karnevala 1575., poslužila - u svom engleskome prijevodu - kao jedan od izvora za Shakespearove Vesele žene, tj. za lik sir Falstaffa...". Profesor Novak objavio je o tome 2007. potanku informaciju u časopisu Zadarskog sveučilišta Croatica et Slavica Iadertina, a 2008. u rujanskom broju časopisa Zlato i srebro.

Boraveći u Zadru, mletački pisac Luigi (Alvise) Pasquàligo napisao je „nevjerojatno erotičnu komediju“ Il Fedele koja je ondje izvedena u doba karnevala 1575. godine. Frangipietra, jedan od muških likova, plijenio je pozornost publike „vojničkim duhovitostima i seksualnim razmetanjima“. Iduće godine Pasquàligo je tiskao komediju u Veneciji s predgovorom u kojemu je opisao kako je djelo nastalo i kako je prikazano u Zadru. Jedan primjerak došao je u ruke engleskom književniku Antonyju Mundayu koji je komediju preradio i 1585. objavio u Londonu pod naslovm Fedele and Fortunio or Two Italian Gentlemen. U toj preradi Frangipietra je postao Crackstone. „Upravo je taj Crackstone prvi engleski Falstaff i nema nikakove sumnje da ga je Shakespeare koristio za stvaranje svog arhetipskog hvalisavca“, zaključuje prof. Novak i dodaje kako se time Zadru „konačno vraća mjesto koje mu stoljećima s pravom pripada u Shakespeareovoj Falstaffovoj imaginarnoj geografiji“.

Kako se u Zadru „kazalište ne posjećuje tek iz običaja ili navike, već iz strasti“, to je 1865. podignuto još i Novo kazalište, a Plemićko je dobilo naziv Staro kazalište. Zatvoreno je 1882. godine radi loše protupožarne opreme. Sve do 1919. služilo je uglavnom kao skladište, a tada ga je otkupio zadarski poduzetnik, danas bi se reklo producent, Aldo Meštrović. Pripadao je „dinastiji“ koja je držala pod nadzorom zadarski estradni život. Braća Meštrović prvo su na Uskrs 1908. godine uredila manje kino nasuprot kavane Central. Odatle su ga iduće godine preselili na Novu obalu, zapadno od hotela Bristol (Zagreb), kao kino Edison (kasnije Marconi, pa Beč). Nešto zapadnije, u svibnju 1912. otvorili su moderni kino-varijete Pariz. Obje su dvorane uništena u Drugom svjetskom ratu.

Plemićko je kazalište također preuređeno u kino-variete pod nazivom Teatro Nazionale, u kojemu su se često priređivale dramske predstave, opere i koncerti. Na njegovoj je pozornici 1936. održan koncert simfonijskoga orkestra pod ravnanjem proslavljenoga skladatelja Pietra Mascagnia. Otvoreno je 1924, uoči blagdana Svetoga Šime, kada je u Zadru tradicionalno počinjala kazališna sezona: „U nedjelju navečer svečano je otvoren Teatro Nazionale, izrastao iz ruševnoga starog Plemićkog kazališta“, pisao je Il Littorio Dalmatico, – „Novo kazalište, kako smo već javili, vrlo ugodno zrači svojom osebujnom bjelinom. Ima velik balkon, udobnu galeriju i vrlo prostran parter. Nudi više od 1100 mjesta, sve sjedećih, i raskošno je osvijetljeno. Ispred velikoga platna za filmsku projekciju nalazi se prostran podij, umjetnički urešen, za varijetetske nastupe“.

Izmjena unutarnje strukture prostora i gradnja novoga ulaza s monumentalnim pročeljem u Kalelargi projektirana je 1936., ali je do realizacije došlo tek 1943. Za oštećenje kazališne zgrade u napadu jugoslavenskoga zrakoplovstva na Zadar 1941. godine vlasnik Kazališta je dobio tako veliku odštetu da je modernizirao Kazalište i sagradio kino Pobjedu.

Velebno Novo kazalište sagrađeno je na zapadnome kraju Kalelarge, između Kazališnog prolaza i Trga tri bunara. Nakon Verdijeve smrti preimenovano je u Teatro Verdi. Građeno u pomodnome neorenesansnom stilu, s impozantnim pročeljem, okrenutim prema sadašnjoj Binchinijevoj ulici, bilo je odraz sjaja, bogatstva i političke moći mladoga građanskog staleža.

Kakav je to sjaj bio može se vidjeti prema podatku da je samo za pozlatu i slikarske radove plaćeno više nego za otkup zemljišta! Projekt je izradio venecijanski arhitekt Enrico Trevisanat. Manje je poznato da se cijelo vrijeme gradio uz velike i vrlo precizne sugestije, čak i zahtjeve članova zadarskoga povjerenstva za gradnju. Gradnja je trajala od 25. travnja 1864. do 7. listopada 1865, a strukovni je nadzor bio povjeren prvaku Narodnjačke stranke dr. Mihi Klaiću.

Glavna dvorana ovalnoga oblika, imala je parter, tri kata loža i galeriju. Mogla je primiti ukupno 1500 gledatelja. Slikarske dekoracije na stropu i ponad otvora pozornice izveo je tršćanski slikar Antonio Zuccaro. Pozornica je bila široka 11 metara, a duboka 10 metara. Uz glavnu dvoranu, na katu se nalazila još i koncertna dvorana s 400 sjedala. Nije nedostajala ni plesna dvorana.

Talijanska je vlast planirala zgradu preurediti u pompoznome fašistističkome stilu i pročelje okrenuti na zapadnu stranu, prema perivoju. Do realizacije nije došlo, a projekt je sačuvan u Državnome arhivu.

Oba su kazališta oštećena u velikome američkom bombardiranju grada, 16. prosinca 1943. godine. Nakon rata za rad je osposobljen bivši Teatro Nazionale, a Novo je kazalište prepušteno propadanju. Porušeno je 1974, a na njegovu mjestu podignuta je nova poslovno-stambena zgrada. U Zadru se još vjeruje da je nestalo u bombardiranju grada.

Istina je nešto drukčija. Mladen Koritnik, povjerenik za prosvjetu i kulturu Gradskog poglavarstva 1944. i 1945, zapisao je 10 godina kasnije: „Planirali smo da sačuvamo i zgradu kazališta, koja je od bombardiranja bila oštećena ali još uvijek u stanju da se obnovi. Bili smo iznenađeni kad smo jednog dana vidjeli da su građevinari raznijeli grede i drugi materijal za uređenje drugih zgrada potrebnih za rad ureda i stanove“. Sada se pak prvi put objavljuje fotografija iz 1945. na kojoj se savršeno dobro vidi koliko je zgrada „stradala“ u bombardiranju.

Hrvatsko narodno kazalište, svečano inaugurirano 27. ožujka 1945, dok se grad doslovce još dimio od katastrofalnoga ratnog razaranja, bilo je prva repertoarna kazališna ustanova sa stalnim umjetničkim ansamblom, za razliku od dotadašnjih sezonskih poduzetničkih kampanja (stagione). Ansambl je formiran dijelom od skupine profesionalnih kazalištaraca iz Zagreba, na ćelu s dr. Markom Fotezom, a dijelom od članova amaterskih partizanskih družina, koji su u gradu djelovali prije i nakon 27. ožujka. Prva redovna sezona počela je u listopadu 1945. Zanimljivo je da se tada naziv Hrvatsko narodno kazalište odjednom preobratio u Narodno kazalište.

Živa kazališna legenda

Profesor Šime Dunatov (Preko, 1907 – Zadar, 1997) četrdeset je godina aktivno sudjelovao u profesionalnome i amaterskome kazališnom životu Zadra. Još za života postao je zadarskom Prof. Šime Dunatov, portret kazališnom legendom. Bio je jedan od ljudi koji su tvorili zadarski kulturni identitet svojega vremena. Učenik klasične gimnazije u Šibeniku i diplomant Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavao je na znamenitoj dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču i nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Šibeniku. U Zadar je došao na vlastiti zahtjev, potkraj 1944. godine. Kazališno znanje stečeno u radu s gimnazijskim družinama odmah je stavio na raspolaganje partizanskim amaterskim skupinama koje su pristizale u grad. Punih 10 godina repertoar Narodnog kazališta, dramski i glazbeni, oslanjao se na njegovu golemu radnu energiju i ništa manju klasičnu kulturu (grčki, latinski, hrvatski).

Procjenjivati danas umjetničke domete prvih kazališnih sezona ne bi bilo od velike koristi. Puno je važnije njihovo kulturološko značenje i nemjeriv entuzijazam profesionalnoga ansambla oko kojega se okupio cijeli kreativni potencijal Zadra. Iz gradskih su ruševina izniknuli Glazbeno društvo Zoranić, Gradska filharmonija i Baletna škola Zore Colnago, bez kojih se ne bi mogla ustrojiti najpopularnija kazališna grana - glazbena. Za operetu je, primjerice, vladalo takvo zanimanje da su u jednome od brojnih meteža za ulaznice razbijena glavna kazališta vrata.

Nažalost, prvi znaci zamora počeli su se javljati već 1952, a 1953. nastupila je ozbiljna kriza u kojoj je stradao glazbeni dio produkcije. Iduće godina za ravnatelja je angažiran Miro Marotti, diplomant kazališne režije u klasi dr. Branka Gavelle, a za scenografa ak. slikar Zdenko Venturini. Njih će dvojica stati na čelo svekolike stvaralačke obnove Kazališta, koja se može sažeti u ono što je Venturini nazvao odbacivanjem „banalnih opterećenja kiča i neukusnih imitacija stvarnosti“.

Kazalište je preraslo u središte umjetničkoga života u gradu. Kao scenografi javljaju se Branko Stojaković, Ivo Govorčin i inž.arh. Ivo Bavčević. Igor Kuljerić još prije odlaska na Akademiju komponira i izvodi cjelovečernji balet Šeherzadu. Zvonko Festini postaje članom Drame. Znakovito je da nitko od njih nije nespremno ušao u stvralačku avanturu. Kuljerić je pohađao Glazbenu školu, Govorčin je završio Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu, Festini je bio polaznik Dramskog studija Mira Marottija, a Stojaković Likovnog tečaja pri Galeriji umjetnina, na kome su predavali ak. slikar Alfred Petričić i akademik Ivo Petricioli.

Sve to nije pomoglo da Savjet za kulturu ondašnjega Gradskog poglavarstva, 25. veljače 1962, privremeno raspusti dramski i tehnički ansambl, kako bi se ušteđenim sredstvima obnovila dotrajala zgrada i dvorana. Optimistično je zaključeno „da će se nastojati da prekid rada bude dug najviše dvije sezone“. Nevjerojatno je da je istodobno ista sudbina snašla i kazališta u Bjelovaru, Karlovcu, Puli, Šibeniku, Varaždinu i Dubrovniku. Zbunjuje također i to što je dubrovačko Kazalište obnovljeno odmah 1964, a varaždinsko 1967, nakon neuspjela pokušaja 1964. U Zadru pak obnova zgrade završena je 1968, a obnova ansambla postupno je započela tek 2006. godine..

Skromnih prvih 18 sezona zadarskoga Narodnog kazališta ostat će trajno zabilježeno u kulturnoj povijesti Grada, posebno kada se govori o restauraciji hrvatskoga nacionalnog duha i građanskoga kulturnog identiteta. Kada je pak riječ o umjetničkim dometima tada se uvijek na prvome mjestu spominje ime Jelice Lovrić - Vlajki. U njezinim glumačkim dosezima zrcali se cijela kreativna vertikala prvoga zadarskoga stalnoga Kazališta.