SENTIMENTALNI PUTOKAZI U PROŠLOST

Katastrofalno razaranje Zadra i raseljavanje stanovništva daje njegovim ranim razglednicama osobito značenje. U okolnostima u kojima je porušeni Grad ostao bez okomite dimenzije, a time i bez realnoga vremena i funkcije, razglednice su postale autentični dokumenti o tome „kako je nešto bilo“, ali i sentimentalni putokazi u prošlost.

"Dražesni dokument domoljublja"

Prvi europski primjerci pomodne razgledničke pošasti upućeni su 1891. i 1892. godine iz Beča, Pariza, Pešte i Praga. U Zadru, koj Prva zdska razglednica i je duhom i zbiljom pripadao tome kulturnom i civilizacijskom krugu, novine su već u svibnju 21. svibnja 1892. objavile: „Ovdašnja ugledna knjižara Schönfeld stavila je u prodaju elegantan listovni papir i poštanske razglednice, koji u gornjem dijelu imaju lijepo narisanu i u boji litografiranu panoramu Zadra. Ispod panorame iz ptičje perspektive, nalazi se malena umjetnička veduta Kopnenih vrata. Te su razglednice ugodna uspomena na Zadar, dražesni dokument domoljublja koji može s uspjehom i čežnjom podsjetiti na naš grad one koji su daleko“. Poznate su tri inačice.

Procvat zadarskoga razgledničkog nakladništva ne odstupa ni jednog dana od zlatnoga razdoblja razvoja razglednica, koje je, kako drže kartofili, trajalo od 1897. do 1914. Uz Enrica de Schönfelda, u to je vrijeme u Zadru razglednice izdavalo još najmanje osam stalnih nakladnika: Tomaso Burato, Petar Stauber, Leandro Nowotny, Arturo Gilardi, Ernesto Petri, Hrvatska knjižarnica, Lorenzo Mazzanti i tiskara obitelji Vitaliani.

Najveća aktivnost zabilježena je od 1898. do 1904, kada istodobno djeluju najjači izdavači: Schönfeld, Burato, Stauber i Gilardi. Prema tekućim novinskim zapisima, u Zadru je već do 1898. izdano čak tridesetak vrsta razglednica, a 1900. taj se broj popeo na nevjerojatnih 170 vrsta!

Prva zadarska razglednica rađena je kao i sve ostale rane europske razglednice vrlo kvalitetnim, ali skupim litografskim Prva Buratova razflednica postupkom. Ta se praksa zadržala sve do kraja stoljeća, a korištene su usluge jedino velikih litografskih tvrtki u Wisbadenu, Meissenu, Salzburgu i Münchenu. No, kada je Emil Stengela, vlasnik jednoga od najuglednijih europskih fotografskih zavoda, u studenom 1896. ponudio Zadru razglednice tiskane modernijom i jeftinijom svjetloslikarskom tehnologijom, ostao je zatečen. Zadar je već rabio taj postupak. Fotograf Tomaso Burato, koji je najkasnije 1884. otvorio Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak, sam je krajem 1894. snimio, dizajnirao i umnožio prvu autohtonu zadarsku razglednicu.

Prizivanje duhova

Postojanost razglednica krije se u sposobnosti prizivanja duhova, u nadrealnim porukama iz vremena od prije sto i više godina. Njihovo dokumentarno dostojanstvo samo je vrsta autografske naravi fotografije za koju se drži kako je sama za sebe surogat zbilje. Nema praktične razlike među fotografijom i razglednicom tiskanom tehnologijom svjetlotiska. Radi se samo o alternativnom načinu umnožavanja pozitiva, pri čemu višestupanjsko nanošenje boje stvara opsjenu umjetničkoga postupka, ublažuje neposrednost fotografskog objektiva i izaziva određeni stupanj poetskoga odjeka.

To što razglednice stalno prati loš glas neukusa, treba, s jedne strane, pripisati samome mediju fotografije, a s druge strane zasadi masovne industrijske proizvodnje. Fotografija je jedno od dominantnih uporišta poparta i masovne kulture uopće, polazna točka za stvaranje masovnih medija koji danas imaju svemoćnu ulogu na području komunikacija. Fotografija, zaključuje Susan Sontag, pretvara umjetnost u kulturni objekt. U fotografiji stvari i događaji dobivaju nova značenja koja nadilaze razlike među lijepim i ružnim, istinitim i lažnim, korisnim i beskorisnim, dobrim i lošim ukusom.

Dominacija lošeg ukusa

Industrijski reproduktivni postupak stvorio je razglednicu u vrijeme kada je loš ukus dominirao modom više nego ikada prije. To je doba u kojemu je Pariz „opet postao glavnim gradom Europe, ali ne kao nekada središte umjetnosti i kulture nego metropola svijeta zabave, grad opere, operete, balova, bulevara, restauracija, robnih kuća, svjetskih izložaba, jeftinih i gotovih užitaka“.

Bilo je to, zajedno s početkom razvoja masovnog turizma, idealno ozračje za lansiranje razglednice među najnovije hitove svjetske mode. Nastala je od poštanske dopisnice i od ilustriranoga zaglavlja konfekcioniranoga papira za pisma. Trećina lijevoga gornjeg kuta dopisnice, na strani rezerviranoj za pisanje poruka, urešena je ilustracijom, kao što je bilo urešeno zaglavlje papira za pisma.

S vremenom se slika na dopisnici povećala na polovicu strane, dok se preko cijele druge strane, kao i ranije, pisala adresa. Od 1904. do 1906. ilustracija je zauzela cijelu stranu, a prostor za adresu podijeljena je na dio za adresu i dio za pisani tekst. To ne znači kako se u praksi nisu još dugo tiskale razglednice s prostorom za adresu preko cijele strane.

Metafore nedosanjanoga sna

Katastrofalno razaranje Zadra i raseljavanje stanovništva daje njegovim ranim razglednicama osobito značenje. U okolnostima kada je porušeni Grad ostao bez okomite dimenzije, a time i bez realnoga vremena i funkcije, kada je potonuo ispod površine vizualnog horizonta, razglednice su postale autentični dokumenti o tome „kako je nešto bilo“, ali i sentimentalni putokazi u prošlost.

Uz dokumentarnu vrijednost, rane su razglednice bile i ostale slike onoga što živi u kolektivnoj građanskoj svijesti kao metafora nedosanjanoga sna. Sačuvale su elegično sjećanje na ozračje velebnih palača i kultiviranih perivoja, brzih i udobnih linijskih brodova, galantnih kavalira i elegantnih dama; na svijet posvemašnje promidžbe, samohvale i lako prepoznatljivih općih mjesta u Gradu; na ono doba u kojemu je građanski stalež duboko vjerovao u snagu nezaustavljivog progresa.

Razglednice nisu zbilja. One su slike. Štoviše, ni slike, ni zbilja, nego novo biće: zbilja koju se više ne može dotaknuti. Tijek vremena oslabio je njihovu vezu s onim što predočuju. Otplutale su u neku apstraktnu prošlost koja je otvorena svakoj vrsti tumačenja. Zbog toga se može reći, parafrazirajući Susan Sontag, da razglednice djeluju kao kulturalni citati.

Dakako, citatima i sakupljanjem razglednica ne može se obnoviti prošlost, ali se može otploviti u magiju prošlosti i lutati bezgraničnim prostorima sjećanja i imaginacije. Biti civiliziran prije svega znači sjećati se. Škotski pisac Alasdair Gray veli: „Ako ni jedan umjetnik nije koristio neki grad za motiv, čak niti njegovi stanovnici ne žive u njemu u mašti“.

Pamtiti znači ponovno uspostavljati bliskost.

Neponovljiv sjaj Nove obale

Imaginativna slika neponovljivoga zadarskog sjaja javlja se kao snovid u kojemu dugi niz reprezentativnih palača na Novoj obali plamti u zlatastom rumenilu sunca, što u smiraj dana gasne duž Zadarskog kanala. Rat je potpuno uništio tu zornu identifikaciju građanskoga Zadra, a vrijeme poremetilo uspomene na graditelje. Danas vlada potpuna zbrka o nazivima pojedinih palača koje su mijenjale vlasnike i konačno nestale u zaboravu. Na crti dugoj gotovo tisuću metara stajalo je ukupno 16 zgrada s 18 ulaza.

Sa zapadne strane resila ih je palača Vojnog zapovjedništva, sada Županijski dom, a sa istočne strane Ženski odgojni zavod sv. Dimitrija, sada Filozofski fakultet. Prva je podignuta 1906., druga od 1901. do 1906. godine.

Gledajući sa zapada na istok, niz je započinjao Hrvatskom čitaonicom iz 1903. godine. Uz nju je odmah bila zgrada dr. Govannija Manzina, podignuta 1875. godine. Nosila je stari kućni broj 1070. Dalje je dugo stajao prazan prostor, sve dok tu nisu 1901. godine podignute palače Paparella-Gilardi i Begna.

Odvojena od njih stajala je monumentalna palača, koja se zapravo sastojala od triju zgrada (stari kućni brojevi 1072, 1073, 1074). Prve dvije zvale su se zgrada Lapenna, a treća zgrada Trigari. U njoj je bila Pošta, pa se često cijeli blok nazivao Poštanskom palačom.

Taj je blok zatvarao zapadnu stranu Trga Laurana, a na istočnoj strani stajala je kuća Höberth (ranije Perlini, stari kućni broj 1075), podignuta 1877. godine. Postala je poznata po legendarnoj kavani Lloyd. Dalje na istok bile su u bloku zgrade koje su nosile stare kućne brojeve 1076, 1077, i 1078. To su kuće Kekeš (Biondi) i Perlini, ranije Fabrović. Potonja je u produžetku imala prizemnu prigradnju u kojoj je za vrijeme Italije bila kavana San Marco.

Od zelenoga trga,
ni zeleni ni trga

Neponovljivi šarm Zelenoga trga (Piazza dell´Erbe), njegove šarolike palače, labirinti romantičnih prilaza od sv. Marije, sv. Ilije, sv. Frane i sv. Luke, njegov slikoviti glavni ulaz s gata na Novoj obali preko Trga Laurana, sve se to stoljećima taložilo i postupno kristaliziralo u iznimnu urbanističku ljepotu.

Od svega toga nema više ništa. Istočna i južna strana potpuno su otvorene, a zapadna je energično odsječena nezamislivo dugačkom i monotonom novogradnjom. Time je, uz ostalo, nemilosrdno zanijekano postojanje stare Ulice sv. Jurja, koja je vodila s jugozapadne strane Trga u negdašnje središte zadarskih ribara. Sam bivši Trg služio je kao parkiralište, a sada su ga zaposjeli i prekopali arheolozi. Jedino su na sjevernoj strani ostali rimski stup i Nadbiskupska palača, ali su i oni iskapanjem pločnika rimskog Foruma odvojeni od cjeline kojoj su pripadali.

Piazza Erbe Sve drugo živi još jedino na razglednicama, na kojima se vidi kako Zeleni trg nije bio samo lijep nego i dojmljiv. Tu je od mletačkih vremena, pa sve do Drugoga svjetskog rata bila glavna gradska tržnica, okružena vijencem trgovina i malenih zalogajnica. „Kakva graja i kakvo šarenilo - oduševljavao se 1888. pariški putopisac Pierre Bauron. - Na trgu vlada jezična konfuzija. Kupuje se i prodaje se na svim mogućim narječjima“.

Zeleni se trg spominje koncem 14. stoljeća kao Campus S. Luce. Otuda pučki naziv Kampa (Poljana). Crkva sv. Luke, porušena 1565., stajala je na jugoistočnoj strani trga, gdje se s vremenom formirao poseban maleni trg svečeva imena. Godine 1559., pak, sagrađena je velika gradska cisterna. Tada je, dakako, i popločana, a pločnik je 1751. restauriran. Godine 1846. cisterna je povezana s gradskim vodovodom, kada je pločnik opet obnovljen.

Koliko je god sjeverna strana Zelenog trga još uvijek lako prepoznatljiva, toliko je poredba razglednica sa zbiljom zbunjujuća. Ulaz u Nadbiskupsku palaču, primjerice, sada je za metar visočiji nego prije. Razlika je nastala kada su 1962. i 1963. ispod sjeverne strane Zelenoga trga otkopani ostaci rimskog Foruma.

Promjene su se počele događati još i ranije. Od 1927. do 1930. talijanski su konzervatori nesmotreno porušili južne

prigradnje sv. Donata, ogolili njegove temelje i okoliš do pločnika Foruma, a tada na tom prostoru postavili aranžman rimskih kipova i lapida.

Podalje od njih stajala je palača Manfreda Borellija (stari kućni broj 1088), građena od 1888. do 1890. godine. U doba talijanske vlasti tu je bilo sjedište Fašističke stranke, pa je nosila naziv Casa Littoria. Koji korak dalje Alfonso Borelli sagradio je 1901. dvostruku palaču sa starim kućnim brojevima 1096 i 1097. U prvom je dijelu 22. ožujka 1902. otvoren hotel Bristol (sada Zagreb), a drugi dio je namijenjen stanovima. Nova obala

Odmah u susjedstvu bila je kuća Oštrić (ranije Kirchmayer, stari kućni broj 1084) koja je također imala malenu prigradnju s kavanom. Odvojeno od nje stajale su tri kuće Borelli (stari kućni brojevi 1085, 1086, 1087), podignute od 1887. do 1890. Bile su međusobno povezane vrtovima. U zadnjoj, najistočnijoj, prvo je bilo Vojno zapovjedništvo grada, kasnije je dugo služila kao školska zgrada, nakon toga je pretvorena u urede Tankerske plovidbe, kako bi konačno postala Rektorat Zadarskoga sveučilišta.

S kućama od tri ili četiri kata, cijeli je niz bio gabaritno izjednačen, sve su zgrade imale uska unutarnja dvorišta, a kadikad i vrt prema sjevernoj ulici ili sa strane. Međuprostori i prolazi do morske obale bili su hortikulturno uređeni. Kuće su podignuli zadarski imućnici, trgovci, advokati i liječnici.

Za razliku od većine javnih zgrada koje su najčešće građene u neorenesansnom reprezentativnom stilu (banka, sud, kazalište), građanski ukus Nove obale više se ugledao na neoklasicizam talijanskih gradskih središta (Trst, Venecija).

Od cijeloga toga građanskog ponosa ostali su cijeli samo Županijski dom, hotel Zagreb, Rektorat i Sveučilište.

Najljepše kino u carevini

Duh mode i pomodnih hitova mladoga građanskog društva nikada nije u Zadru kasnio ni trenutka. Prva javna filmska predstava održana je u Parizu 1895., a u Zadru 1897. godine. Za taj senzacionalni događaj odabrana je dvorana u Grand-hotelu.

Epoha putujućih, ambulantnih kina trajala je u Zadru isto kao i u Europi, točno do 1907. Filmovi su se najčešće prikazivali u kavanama, kao što je ona u Gradskom perivoju ili kavana Central, kadikad u Novom kazalištu, ali najčešće u tzv. Areni tvrtke Vitaliani.

To nije bivši Amfiteatro Manzin na mjestu sadašnjega hotela Zagreb. Arena Vitaliani, prije toga Salone delle Varietá (Varieté), bila je prostor u kući Fabrović, zapadno od hotela Bristol (Zagreb). Kada je ondje počela raditi tiskara obitelji Vitaliani, naziv Salone delle Varietá dobila je dvorana hotela Klingendraht, gdje su se također prikazivali filmovi. Nalazila se nasuprot ulaza u Novo kazalište. Kasnije je postala poznata kao dvorana Battara u kojoj su nastupale hrvatske kazališne družine.

Podjednako se javljaju nesporazumi i sa stalnim kinima koja se u Zadru, također, otvaraju istodobno kada i u Europi. Prvo takvo zadarsko kino otvoreno je u srpnju 1907. u Salonu Gned na Novoj obali. Salon restauracije K pošti Augustina Gneda nalazio se u kući Höberth, u kojoj je bila i kavana Lloyd. Ravnatelj i operater prvoga kina, osposobljen za taj posao u Beču, bio je trgovac razglednicama Ernesto Petri.

Nakon mjesec dana kino je dobilo naziv Radium i premješteno je u dvoranu na sjevernoj Kino Impero u Tommaseovoj ulici strani zgrade, a 1913. godine u novu dvoranu, podignutu na suprotnoj strani ulice, otprilike na sredini sadašnjega južnog ruba Zelenog trga. Nova dvorana bilo je „najljepše i najsavršenije kino u Carevini“. Imalo je 400 sjedala. Sačuvan je izvorni projekt građevine. Za vrijeme Italije zvalo se Impero.

Braća Meštrović prvo su na Uskrs 1908. godine uredila manje kino Central nasuprot istoimene kavane u Kalelargi. Odatle su ga iduće godine preselili na Novu obalu, u bivšu Arenu Vitaliani, kao kino Edison (kasnije Marconi, pa Beč).

Treće zadarsko kino, Pariz, otvorili su u svibnju 1912. između Edisona i Radiuma. Imalo je dva ulaza. Jedan iz sadašnje Pavlinovićeve ulice, a drugi s Nove obale. Moglo je primiti 300 gledatelja.

Nakladnici & ostali

Alačević, Anđeliko (1877 – 1954). Zadar. Sin konzervatora i povjesničara Josipa Alačevića (1826 - 1904). Rođen u Splitu 1877, maturirao u Zadru 1901. Nesistematično istraživao povijest Šibenika i Zadra, napose zadarsko novinstvo, aktivno sudjelovao u iredentističkom i nacionalističkom pokretu u Dalmaciji. Radio je u Puli i Trstu, a od 1930. živio u Milanu. Godine 1903. snimio je seriju zadarskih veduta koje su objavljene kao razglednice. Na jednoj seriji stoji kako je Alačević edit fotogr., a tvrtka Stauber proprieta, dok su pojedini motivi označeni brojevima. Druga serija, pored tih podataka ima i oznake slovima, a na trećoj seriji, izdanoj vjerojatno u drugoj polovici 1912. godine, nisu navedena imena izdavača i fotografa, već samo brojevi motiva.

Alinari, Braća. Firenca. Jedan od najuglednijih fotonakladničkih zavoda u Europi. Utemeljen 1854. Snimatelji kuće Alinari poduzeli su veliku kampanju u Zadru od 1922. do 1926. godine. Tvrtka je pretvorena u muzej.

Becholdt und Co., Rud. Wiesbaden. Litografski zavod. Tiskao prvu zadarsku razglednicu 1892.

Benedetti, Palmina. Zadar. Za vrijeme Italije držala papirnicu u Papučarskoj ulici (otprilike gdje je sada južni dio Arheološkog muzeja). Kolekcionar Giorgio Giadrini pretpostavlja kako je to novo prezime udovice Palmine Didon.

Bonja, Frane. Zadar. Vlasnik trgovine likerima i cigaretama na Zelenom trgu, u kući Portada. Njegov brat Vladimir držao je kiosk ispred Vrata sv. Krševana. Javlja se 1934. serijom od 24 razglednice. Aktivan do 1941.

Buczkowsky, Felice. Zadar. Između dvaju svjetskih ratova držao prodavaonicu likera, cigareta, suvenira i razglednica u Širokoj ulici, sučelice kavani Central. Nije poznato je li u srodstvu sa zadarskim fotografom Josipom Buczkowskym. Kao nakladnik aktivan od 1933. do 1939.

Burato, Tomaso (1840 - 1910). Zadar. Najvrsniji fotograf u Dalmaciji koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Rođen u Dubrovniku, u Padovi 1865. stekao akademski stupanj maestra kemije i farmacije, a u Zadar došao 1873. godine. U ožujku 1876. podijeljen mu je naslov carskoga i kraljevskog dvorskog fotografa. Najkasnije 1884. utemeljio je „Prvi zavod u Dalmaciji za fotomehanički tisak za izradbu postojanih otisaka masnom bojom prema najnovijem usavršenom postupku“. U pitanju je tehnologija svjetlotiska kojom su se služile sve veće europske fotografske kuće. Prvu vlastitu razglednicu tiskao je 1894.

Cigliano, Biagio. Zadar. Najdjelatniji zadarski fotograf u doba talijanske vlasti. U Zadar je došao 1920. iz Italije kao pomorski vojni časnik. Bio je svojevrsni službeni gradski fotograf, trajno blizak krugovima političke i vojne vlasti. Njegove je fotografije tijekom tridesetih godina redovito objavljivao zadarski list Il Littorio Dalmatico. Zadar je napustio tijekom Drugog svjetskog rata i u Veneciji nastavio fotografski posao. Od 1929. do 1950. izdao najmanje 50 zadarskih razglednica, među kojima pet u Veneciji, nakon rata.

Czettel ee Deutsch. Budimpešta.

D & M Bp. Budimpešta. Javlja se i kao DM Bp.

Dalle Nogare i Armetti, Milano.

Didon, Palmina V. Zadar. Pogledati Benedetti, Palmina.

Fischel. Nagykanizsa.

Giadrini, Giorgio. Venecija. Najveći kolekcionar zadarskih razglednica i grafike. Rođen u Zadru. Živi u Veneciji. Izložba manje selekcije njegove zbirke razglednica priređena 1987. u zadarskome Narodnom muzeju.

Gilardi, Arturo. Zadar. Važan, dugovječan i poduzetan nakladnik. Javlja se 1880. kao vlasnik galanterijske trgovine. Prvu je razglednicu objavio u prosinca 1898. Tvrtka je bila aktivna i u doba talijanske vlasti. Na seriji razglednica iz 1904. otisnuto je U. Gilardi umjesto A. Gilardi.

Giorgetti, G. Zadar. Aktivan u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća. Poslovao na uglu Trga sv. Stošije i Ulice Mate Karamana. gdje je sada slastičarnica.

Hrvatska knjižarnica. Zadar. Utemeljena na sjednici Hrvatske čitaonice 30. ožujka 1901. godine, a nekoliko mjeseci kasnije otvorena na Narodnom trgu. Ubrzo je preselila u prostorije na jugoistočnom uglu Široke ulice i Ulice sv. Vida (Braće Vranjana). Dugogodišnji ravnatelj bio je Vjekoslav Göszl. Odmah se svrstala među istaknute zadarske nakladnike razglednica. Kolekcionar Giorgio Giadrini identificirao je najmanje 97 vrsta razglednica, izdanih od 1902. do 1917. godine. Zadnja naklada dopisnica tiskana je 1917, ali bez navođenja imena nakladnika. Djelatnost je nasilno prekinula 1918. godine. Zgrada je stradala u Drugom svjetskom ratu, a u renoviranom prostoru na istom mjestu smještena je sada prodavaonica tvrtke Varteks.

I. D. E. A. (Istituto di Edizioni Artistiche). Firenca. Naziv zavoda u koji je među dvama svjetskim ratovima bila inkorporirana tvrtka Alinari.

Jurischek, C. Salzburg.

Karoly, Divald. Budimpešta.

Kilophot G.m.b.H, Beč.

Kosmos. München.

Kretzschmar und Schatz. Meissen.

Künzli fréres. Zürich. (KFZ).

Lederer & Popper. Prag.

Lepri, Braća. Zadar. Spartaco Lepri poznat je kao zadarski fotograf od 1919. do 1929. Godine 1923. spominje se G. Lepri kao ravnatelj kina Nazionale u Calle Soppe (Blaža Jurjeva).

Mazzanti jr., Lorenzo. Zadar. Obiteljska knjižara Lorenza Mazzantija dugo je radila na mjestu gdje je sada Pošta u sjevernom dijelu ulice Šimuna Kožičića Benje. Svrstava se među zapažene, ali ne osobito agilne nakladnike. Velika serija iz 1912. godine nosi identifikacijske brojeve od 1235 do 1251, dok je ona iz 1914. označena brojevima od 15957 do 15970. Knjižara je nastavila djelovati i nakon 1918. godine.

Mioni, Luigi. Mali Lošinj. Najugledniji istarski rani fotograf. Aktivan u Puli od 1862. do 1902. Istodobno je od 1870. djelovao i u Trstu. Zadarske razglednice tiskala je njegova tvrtka u Malom Lošinju početkom 20. stoljeća.

Modiano, Saul David. Trst. Tvrtka se javlja na zadarskome tržištu od 1904. godine. Radila je najviše za Staubera i njegova nasljednika Nowotnya, također za Petrija, ali postoji veći broj njezinih razglednica bez oznake nakladnika. Na dijelu razglednica tiskala je identifikacijske brojeve s inicijalima S.D.M., a na dijelu amblem s inicijalima.

Nascimbeni, Margherita. Zadar. Sitničarka u Via San Vitto. Aktivna početkom 20. stoljeća.

Nowotny, Leandro. (? – 1956). Zadar. Od 1. veljače 1905. vlasnik stare zadarske knjižare Petra Staubera. Krajem srpnja 1907. zajedno s Antom Fižulićem otvorio prvo stalno zadarsko kino Radium u kući Höbört na Novoj obali. Umro u Udinama. Njegova velika serija razglednica, tiskana u Trstu 1906, nosi tri različite vrste oznaka: broj oznake s inicijalima S.D.M., broj oznake bez inicijala i broj oznake s inicijalima u monogramu. Pored toga, kolekcionar Giorgio Giadrini utvrdio je kako je nakladnik Armando Colombo u prosincu 1912. rabio motive iz serije koju je Leandro Nowotny tiskao 1907. godine. Na tim razglednicama s prednje strane piše Leandro Nowotny, a na stražnjoj strani u zagradama su otisnuti parni identifikacijski brojevi od (57144) do (57158).

Pavičić, Antonietta Costa in. Zadar.

Petri, Ernesto. Zadar. Nakladnik i vlasnik znatne trgovačke kuće za razglednice u Papučarskoj ulici (Šimuna Kožičića Benje). Poznat kao ravnatelj i operater u prvome stalnom zadarskom kinu Radium. Djelovao od 1905. do konca 1912. godine. Kolekcionar Giorgio Giadrini utvrdio je kako su se 1913. godine pojavile brojne razglednice s vedutama iz Petrijevih kolekcija. Uglavnom nemaju oznaku nakladnika već samo identifikacijske brojeve od 743 do 761. Jedino je za broj 743 označen Mazzanti kao nakladnik, a za brojeve 745 i 746 Hrvatska knjižarnica.

Petri, Lucie. Zadar.

Photoglob Co., Zürich. Tvrtka utemeljena 1889. kao Photochrom & Co. Godine 1895. integrirala se s tiskarom Schroder, specijaliziranom za svjetlostisak, pod nazivom Photoglob & Co.

Pirih, Petar. Zadar. Prodavao razglednice na uglu Ulice sv.Marije i Jadrine ulice.

Promberger, R. Olomouc.

Purger & Co. München. Tvrtka koja je 1901. tiskala za Schönfelda seriju od 10 razglednica s brojevima od 1233 do 1242, a 1902. godine novu seriju s oznakama od 1593 do 1600. Također se javlja i kao samostalan nakladnik. Schönfelda je nakon Prvog svjetskog rata pustio u prodaju seriju te tvrtke s brojevima od 14920 naviše.

Schönfeld, Enrico (1873 - 1942). Zadar. Dugogodišnji i najistaknutiji zadarski knjižar, nakladnik, tiskar i prodavač fotografske opreme i materijala. Bez dvojbe podjednako najveći i najugledniji izdavač zadarskih razglednica. Naslijedio je obiteljsku knjižaru koja je poslovala na Narodnom trgu, zapadno od zgrade broj 5, najkasnije od 1880, a tiskaru je otvorio 1907. u Ulici Svete Marije, sučelice ulazu u Samostan. Objavio je prvu zadarsku razglednicu 1892.

Seibt, Hermann. Meissen.

Stauber, Petar. Zadar. Vlasnik papirnice i prodavaonice uredske opreme i glazbenih instrumenata u Širokoj ulici (stari kućni broj 510). Ta se prodavaonica, u vlasništvu udovice Amalije Stauber, spominje još 1880. Od 1. veljače 1905. knjižara je prešla u vlasništvo Leandra Nowotnya.

Stengel & Co (Stengel & Markert.). Dresden. Ugledna europska tvrtka za industrijsku proizvodnju razglednica i umnožavanje fotografija. Suvlasnik tvrtke Emilio Stengel boravio je u srpnju 1895. u Zadru, a u rujnu je knjižara Schönfeld pustila u prodaju njegove „prekrasne fotografske vedute Dalmacije“, među kojima panorame Boke kotorske, Dubrovnika i Slapova Krke. Sedam vrlo kvalitetnih fotografija iz te serije, veličine 27,5 x 22,5 cm, sačuvano je u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, ali nisu registrirane u Fototeci. U travnju 1896. godine mogla su se, također, u knjižari Schönfeld nabaviti dva albuma fotografija tvrtke Stengel. Prvi s 12 motiva zadarskih spomenika kulture (14 × 10 cm), a drugi s vedutama Dalmacije. Jedan primjerak prvoga albuma nalazi se u kolekciji Zvonimira Šuljka. Važan je za kartofile jer su motivi koji će služiti za izradbu razglednica numerirani (4002, 4003, 4005 – 4013, 4020). Koncem studenog 1896. obznanjeno je da su puštene u prodaju razglednice što ih je Stengel tiskao za Schönfelda. Druga serija Stengelovih razglednica javlja se na zadarskom tržištu 1909.

Šuljak, Zvonimir. Zadar. Kolekcionar. Objavio dvije knjige zadarskih razglednica: Pozdrav iz Zadra, 1999. i Zadar na starim razglednicama, 2005. Sve razglednice na ovim stranicama potječu iz njegove zbirke.

Stipanović, Floriano. Zadar. Crtač. Namještenik Porezne uprave u Zadru. Devedesetih godina narisao je detalj Muzeja u sv. Donatu za nakladnika Petra Staubera. Motiv Zelenoga trga i dvije inačice kavane Central nastali su 1898, a zračna panorama grada 1908. Tiskani su na razglednicama Enrica de Schönfleda.,

Vitaliani i sinovi. Zadar. Tiskara Vitaliani nastavila je tradiciju stare i najuglednije zadarske tiskare Battara koja je djelovala od 1803. do 1874. godine. Otkupili su je njezini najbolji majstori Luka Vitaliani (1834 - 1916) i Petar Janković. Godine 1887. ta se nova tvrtka razdvojila na tiskaru Vitaliani i tiskaru obitelji Janković. Time je Zadar dobio ukupno čak šest tiskara, najviše u svojoj povijesti: Artale, Woditzka, Narodni list, Katolička hrvatska tiskara, tiskara Vitaliani i tiskara obitelji Janković. Tiskara Vitaliani preselila se iz starog pogona u Širokoj ulici u prizemlje palače Fabrović na Novoj obali, gdje je do tada bila tzv. Arena Vitaliani, a prije toga Salone delle Varieta (Varieté). Ondje je razvila vrlo plodno i suvremeno tiskarstvo. Uz tiskanje modernoga ilustriranog tjednika La Domenica (kasnije La Domenica Zaratina), već od 1888. nudila je najnovije grafičke usluge, kao što su fotocinkografija, sterotipija i galvanoplastika, a od 1891. i fotolitografija. U srpnju 1898. izdala je bogatu seriju gradskih razglednica. Neke od njih, napose ona s motivom dvorane Novog kazališta, doživjele su brojne pretiske. Početkom 20. stoljeća Luka Vitaliani odselio je u Trst, a vodstvo tiskare prepustio sinu Ernestu. Smrt ga je zatekla u Novom Sadu, kamo je išao posjetiti sina Emila, liječnika u Austro-Ugarskoj vojsci. Rad tiskare Vitaliani nasilno je prekinut 1921. godine.

W. L. Budimpešta.