POTRAGA ZA GRAĐANSKIM IDENTITETOM

Nakon propasti socijalističkoga društvenog ustroja i uspostave hrvatske državne samostojnosti, pojavila se - uz ostalo - potreba ubrzane staleške identifikacije. Za Zadar je to značilo suočiti se s još jednim aspektom tragične prošlosti - pokidanim korijenima građanskog identiteta, koji sežu duboko u 19. stoljeće.

Malena metrolola, ali metropola Nakon propasti socijalističkoga društvenog ustroja i uspostave hrvatske državne samostojnosti, pojavila se - uz ostalo - potreba ubrzane staleške identifikacije. Za Zadar je to značilo suočiti se s još jednim aspektom tragične prošlosti - pokidanim korijenima građanskog identiteta, koji sežu duboko u 19. stoljeće. Nicali su u ozračju proturječne mješavine oduševljenosti općim društvenim progresom i skučenih okvira usnule sredine, zaboravljene na rubu golemoga Austro-Ugarskoga Carstva. U malenoj metropoli, ali metropoli, grčevito su se sudarali nemali stvaralački potencijali i svijest o bogatoj kulturnoj tradiciji, s poplavom mode lošega ukusa, kiča, jeftine zabave i beamterskog mentaliteta.

Podjednako su se rasplamsavali žestoki politički obračuni. Grad u kojemu je započeo hrvatski nacionalni preporod i koji je bio središtem političkoga pokreta za sjedinjene Dalmacije s Hrvatskom, istodobno je funkcionirao kao žarište autonomističkoga, kasnije iredentističkoga talijanskog pokreta.

Sve to, sav taj politički, kulturni i umjetnički život na razmeđi dvaju stoljeća nije bio skladan, ali je bio bogat i intenzivan. Živjelo se punim plućima, bez zadrške, u blistavu šarenilu koncerata, kazališnih predstava, salonskih zabava, kavana i kina, političkih nanifestacija i sukoba, u tipičnu šarenilu građanskoga miljea. Grad se sve zahuktanije vrtio u taktu bečkog valcera, dok se konačno nije sunovratio u danse macabre Prvoga svjetskog rata.

Stotinama godina sjedište mletačke, a zatim austrijske pokrajine Dalmacije, odjednom je, 1918. godine, na vrhuncu uspona građanskoga staleža, pretvoren u izolirani talijanski posjed, neprirodno odsječen od hrvatskoga nacionalnog ambijenta i Srednje Europe.

Iz jednoga u drugo jednoumlje Prepušten pukom životarenju, kao svaka duboka i osamljena provincija, životario je bez ikakva izgleda za razvoj i boljitak. Hrvatski je živalj (uglavnom) iseljen i zamijenjen došljacima s Apeninskog poluotoka. Demografska slika pokazuje da je u Gradu, 1931. godine, živjelo još samo 53 posto rođenih Zadrana! Uza sve to, građanska je svijesti ubrzo, već 1921, potpala pod oštar nadzor posvemašnjega fašističkog populizma i jednoumlja. Talijanski novinar i političar Enzo Bettiza sjeća se kako je to dvadesetih i tridesetih godina bila „italofašistička oaza u kojoj su se istovremeno i proturječno slavili nedovoljno autarkična raskoš slobodne luke i razuzdana ideološka autarkija ratobornog i mahnitog pograničnog nacionalizma“.

Zadarska miksoglotija (…) na jezičnom je polju zadarska situacija nesumnjivo najsloženija i najoriginalnija, u našim mjerilima bez premca, a interesantna je i s općelingvističkog stanovišta (…) Nakon oslobođenja Zadra dolazi do golemih populacionih promjena – uz općejugoslavenske društvene procese u Zadru imamo i optiranje građana talijanske narodnosti. Sve to rezultira masovnim doseljavanjem iz bliže i dalje okolice, ali i iz veoma udaljenih krajeva. Osim toga, u gradu je stvoren i prilično velik garnizon. To sve znači da su se u Zadru našli nositelji svih izvandalmatinskih nadregionalnih (pokrajinskih) razgovornih jezika, ne samo hrvatskih nego i srpskih, a osim toga, i postotak ruralnih nositelja dijalekatskih idioma znatno je veći nego što je to normalno za jedno urbano središte poput Zadra (…)

Najzanimljivija je problematika razgovornog jezika. Zadarski realizacioni oblik dalmatinskog razgovornog jezika, ili njegova zadarska „varijanta“, odstupa od prosjeka više nego realizacioni oblici u drugim središtima (…) Razgovorni je jezik dakle prilično nehomogen, „amorfan“ neorganski idiom, s mnogim propusnim kanalima, a zadarska jezična situacija nudi za te kanale zaista bogat asortiman moguće građe (…)

Najuočljiviji (pandan) je fakultativnost ijekavštine (reparticija uglavnom hijerarhijska: ˝bezuvjetno bilog vina˝, ˝lipa pobjeda˝ i sl.) (…) Specifično zadarski (dakle općedalmatinski) elementi u razgovornom jeziku potječu iz interdijalekata na zadarskom području. Uzmimo za primjer naglasak íden/jéden (…) No u Zadru, kao i u svakom drugom većem središtu, žive u razgovornom jeziku i mjesne specifičnosti neinterdijalekatskog podrijetla. Takva je npr. prilično zagonetna riječ táne u izričajima igrati (rjeđe igrat se, igrati na) táne (˝igrati se škole˝).

Dalibor Brozović, O suvremenoj zadarskoj miksoglotiji (…), Radovi, 14-15, Zadar, Filozofski fakultet, 1976, 49 – 62.

Oboren na koljena, Grad je potkraj Drugoga svjetskog rata vraćen u hrvatski državni ustroj, ali katastrofalno razoren i potpuno opustošen. Duhovno i materijalno. Ponovno je ostao bez još jednog dijela gradskoga življa. Prema popisu iz 1945, među sablasnim ruinama na Poluotoku je živjelo tek tisuću stanovnika, a na rubnim područjima, u Arbanasima, na Brodarici i Voštarnici, još 7,7 tisuća. Tu zamalo više nije bilo autohtonoga pučanstva, a time i kolektivne građanske memorije. Ono što je ostalo, opet je podvrgnuto jednoumlju, ovaj put komunističkom.

S vremenom je sagrađen novi, nekoliko puta veći Grad, ali ozračje njegova građanskoga identiteta nije obnovljeno. Skromne ostatke građanske kulturne svijesti, koju je od 1921. zatirao fašistički populizam, a od 1945. diktatura programirane proleterske kulture, pritisnule su svom težinom još i nagle i goleme demografske promjene.

Prve naznake novoga urbanog duha Tek u drugoj polovici sedamdesetih, a nešto više u osamdesetim godinama počinju se osjećati prve naznake novoga urbanog duha. Prije nego se 1988. pojavila knjiga dr. Marije Stagličić o zadarskom graditeljstvu od 1868. do 1918, u kojoj su prvi put sistematizirani i strukovno valorizirani urbani dosezi zadarske građanske kulture, javnost je s iznenađujućim zanimanjem dočekala izložbe Rana fotografije u Zadru (1977), Slike iz prošlosti Zadra (1982), a nadasve Stare razglednice Zadra (1987).

Istraživanje jezika, jednoga od najznačajnijih elemenata indentiteta, počinje vrlo rano (pogledati okvir). Već 1976. dr. Dalibor Brozović piše studiju o suvremenoj zadarskoj miksoglotiji, u kojoj, uz ostalo, zaključuje: „Suvremeni sastav stanovništva uvjetovao je i veću otvorenost prema elementima iz ekavske zone srpske varijante. Njihov je status ili na rubu standarda, npr. sijalica (: žarulja), ili je kolokvijalan, npr. tanjir više-manje kao p(i)jat (: tanjur), krofna (: polustandardno hrv. krafna, inače češće)“.

Na drugoj strani, pak, rabeći rane zadarske razglednice za interpretaciju duha vremena u publikaciji Povijest javne rasvjete i elektrifikacije grada Zadra (1985), dr. Antun Travirka piše: „Nostalgična potraga za izgubljenim identitetom jednom nekoć sjajnog grada pretvorila se u zadnjem desetljeću u potrebu za nalaženjem vlastitog identiteta brojnih Zadrana, i to ne samo starijih generacija, od kojih još mnogi čuvaju maglovito sjećanje na Grad, već upravo izuzetno zanimanje mladih generacija, koje tražeći vlastiti identitet, pokušavaju se identificirati sa sjajem i značenjem izgubljenog“.

Obrana od destrukcije i primitivizma Početak te potrage posebno se rječito manifestirao retrospektivom i monografijom Tomasa Burata, jednog od istaknutih tvoraca zadarskoga građanskog identiteta. Ne može se tvrditi da je to bila neka vrsta najave povijesnih promjena, ali ostaje činjenica da priredba nije upriličena ni prije ni poslije već u travnju 1991, kada su se krupni događaji već osjećali u zraku. Uskoro, u divljačkome nasrtaju velikosrbijanske soldateske na hrvatsku samostojnost, od rujna 1991. do siječnja 1994, Zadar je pretvoren u živu metu zrakoplovstva i topništva. Poginulo je više od 300 civila, mjesecima se živjelo bez struje i vode, u teškoj prometnoj blokadi i pod stalnim topničkim terorizmom.

U tome infernalnom ozračju, fotografija i kazalište, dva izrazita građanska medija, tradicionalno najpopularnija u zadarskoj kulturnoj sredini, javljaju se kao vid građanske obrane od destrukcije i primitivizma. Uprizorene su proročke lutkarske predstave Muka sv. Margarite i Judita, i tiskane knjige autentičnih fotografskih dokumenata Zadar Anno Domini 1991 i Godine stradanja. Nevjerojatno je da je nekoga, u listopadu 1992, zanimao znanstveni skup o fra Dragutinu Parčiću i njegovu fotografskom angažmanu. Ili, da je 1994. pokrenuto Glasje, časopis za književnost i umjetnost, koji je trebao premostiti „kulturni zijev što se otvorio ratom“. Njegov drugi broj zacijelo nije slučajno posvećen tematu grada. Tamo gdje se 1991. počelo s Tomasom Buratom, nastavljeno je 1996. velikim projektom pod nazivom 150 godina fotografije u Zadru.

Fotografija Zvonimira Brkana Iz Liliputa (1954) dojmljivo „zrcali nadrealistični senzibilitet, misterij duha i kreativnu energiju Zadra iz sredine 20. stoljeća. To je slika uznositosti Grada koji ljubomorno čuva svoju povijesnu tajnu“ (Snimio: A.Seferović, 1979).

Prije toga, na izložbi Bilo jednom u Zadru (1995), osjetila se, kako je istaknuto, mogućnost „svojevrsne restauracije ideje građanstva“. Izložba rijetko sačuvanih ostataka stilskoga namještaja iz bogatih zadarskih građanskih salona, bila je posebice znakovita. Pripremana je punih 35 godina, ali je mogla biti priređena tek 1998, kao jasan izričaj novoga kulturnog senzibiliteta. Slično značenje ima i postav Gradnje i projekti od 1797. do 1914. u Zadru, što ga je, u proljeće 2003, priredio Muzeju grada Zadra. Na nj se odmah naslanjaju publikacije ranih zadarskih razglednica (1999 i 2006), svojevrsnih metafora nedosanjanoga sna o posvemašnjem građanskome prosperitetu Zadra.

Bez kritične mase građanskog profila Prva javna problematizacija zadarskoga identiteta javlja se, pak, 1999. godine, u Pleksusu, prilogu ondašnjega Narodnog lista. Vladimir Skračić piše esej pod naslovom Grad bez identiteta (pogledati okvir), a Ivica Nevešćanin ističe u uvodniku kako se pitanja zadarskog identiteta „potiskuju duboko, a na površini paradiraju –izmi. Ekstremizmi, primitivizmi, nacionalizmi, kampanilizmi. Pravi problem je što u javnosti izgleda malo koga brine identitet. Ili nema nikoga da to pita“.

Autor također upozorava kako u Gradu nema kritične mase građanskoga profila, kako je ispredanje memljivih priča o starosjediocima kompenzacija za ono što Zadru nedostaje, i kako „Zadar nikada nije razvio/utjelovio instituciju gradskog kroničara, fali mu ispripovijedani odraz u javnosti“. Zadarski se mentalitet, veli, manifestira time „što se u svakoj prilici ističe kako su drugi ti malograđani i seljaci, kako su te stvari nečije tuđe provencijencije, a ne naše“. Među zadarske mitologeme ubraja fraze kao što su „Donat, dite s Kalelarge, Bog je stvorija čovika – Zadar košarku, najljepša riva na svitu (…) Pitajte – zaključuje – osamnaestogodišnjake kod Lože koliko im je do svega toga stalo“.

Zara che fu Tiskana u Italiji 2001. godine, knjiga prof. Gastona Coena Zara che fu ima vrlo specifično značenje. Na jednoj strani, to je živa panorama likova, događaja i mjesnih ćakula iz vremena najdinamičnijega građanskog uspona Zadra, nešto u čemu se osjeća duh grada u 19. stoljeću, a na drugoj strani, pisana talijanskim jezikom, predstavlja rječit primjer kompleksnosti korijena zadarskoga građanskoga identiteta. Talijanski je u doba Austrije nastojao zadržati status gradskoga Cultursprache. Njime su zabilježene brojne suptilnosti iz javnoga života, koje je prof. Coen pokušao spasiti od zaborava i koje sada čekaju svoju hrvatsku verziju. Umjesto toga, Zadarska zajednica Talijana objavila je 2008. godine poboljšano i prošireno izdanje pod naslovom C´era una volta una ducal città.

Godina 2006. ostat će, kako se čini, osobito zapažena. Priređeni su znanstveni skupovi o dr. Vjekoslavu Maštroviću, maestru Nikoli Jerolimovu, čak i o Josipu Sabaliću, istaknutome građanskom kulturologu, zaboravljenom u dubokoj sjeni svoje iredentističke orijentacije. Knjiga Volite li Zadar Ante Perkovića i samostalna izložba fotografija Dubravke Vidović, pak, ukazuju na efikasnost umjetničkoga načina povezivanja s izgubljenim građanskim identitetom. Njihovi kreativni postupci kreću se „na granici između imaginarnog i dokumentarnog“. Ne barataju „fikcijama, niti stvarnošću, nego njihovim međuprostorima“.

Nema više kolektivnog identiteta Perković, duboko svjestan razlike između „naših roditelja, još friških doseljenika, i nas, prve generacije rođene u Zadru“, naziva svoju knjigu prečacem „između visoke građanske kulture (…) i vremena s puno mogućnosti, a malo znanja“. No, ona je daleko više od toga. Ona je prečac do stanja duha koje bi moglo biti u dosluhu s duhom Grada. Ili, vodič do „portala u nadrealno“, u kome se mogu „spojiti korijeni i grane“, steći tuđi pogled koji reflektira vlastiti grad.

Takva imaginativna potraga za senzibilitetom građanske prošlosti omogućuje Perkoviću da, među ostalim, vidi kako su križari koji su, kao udružena kršćanska alijansa, 1202. godine razorili kršćanski Zadar, bili svojevrstan NATO srednjeg vijeka. Ili, kako se zadarski gradski duh tvrdoglavo drži za Poluotok, „kao za zadnju slamku, zadnji trag identiteta“.

Dubravka Vidović preslikava Buratov portret nepoznate dame na nešto veće zrcalo, u kojemu se može odraziti lik gledatelja, preko toga ispisuje ime poznatoga svjetskog magazina za visoku modu - Venity Fair - i sve to stavlja u dubok okvir. Priča se, dakle, kreće u kontekstu urbane kulture. Aktiviranjem predmeta (Buratove fotografije) kao znaka osobnosti pokrenut je sustav identifikacije. Spojena su dva vremena: sadašnje (u kojemu se odražava lik gledatelja) i ono što je davno prošlo (iz kojega dolazi fotografija), ali i dva mita: lokalni mit dvorskoga fotografa zadarskoga građanskog staleža i međunarodni simbol svjetskoga glamura i potrošnje. Potonji učitava značenje prethodnoga kao reklamnu poruku koja gledatelja u zrcalu uvjerava kako može kupiti identitet iz davnih dana. Istodobno, kao simbol otpora gubitku sjećanja, Buratova se fotografija suprotstavlja nestabilnosti identiteta.

Gledatelj bi međutim trebao znati kako se više ne vjeruje u autentičnost fotografije, što znači kako identitet nije jednom zauvijek određen i kako nema zajedničkoga, kolektivnog identiteta. Ostali su još samo pojedinačni, individualni identiti.

Potraga se nastavlja.

Grad bez identiteta Grad je u osam posljednjih desetljeća dvaput izmijenio stanovništvo, a kroz svoju povijest nekoliko puta jezičnu praksu i službene jezike. Danas se u Zadru ne govori ni vlaški ni bodulski. Ili točnije, govori se i vlaški i bodulski, ali se ne govori ˝po zadarski˝. U jezičnom smislu, Zadar je danas grad bez duše, bez identiteta (...) Može se bez straha ustvrditi da prekid s prethodnim naraštajima nije nigdje bio tako definitivan kao u zadarskom slučaju (…) Zadar je grad u kojemu danas više ne živi tako reći ni jedan član slavnih zadarskih porodica. Traženje identiteta u prošlosti vezuje se samo na prostore, spomenike i uspomene, ali ne i na osobe.

Vladimir Skračić, Grad bez identiteta, Narodni list, (Prilog Pleksus), Zadar, 26.III.1999, 2.