GRAD JE DEFINITIVNO OBJAVIO,

URBI ET ORBI, DA JE USKRSNUO IZ MRTVIH

Zadar su, metaforično i doslovce, iz poslijeratne letargije trgnuli, nitko drugi doli njegovi nebeski zaštitnici i sjaj njihovih pozlaćenih moćnika. Stanje se u Zadru počelo kretati nabolje nakon što je Krleža 1951. godine organizirao izložbu Zlato i srebro.

Pedesete godine prošloga stoljeća odavno se smatraju mitskim godinama. To je doba u kojemu je raskid sa staljinizmom i socijalističkim realizmom omogućio pojavu znatnih društvenih i kulturnih previranja, promjena i nada (a s njima i novih zabluda); vrijeme kada su se uočile prve naznake odbacivanja normativne estetike i začetaka stvaralačkih sloboda. Epicentar je, dakako, bio u Zagrebu, ali su se tektonski poremećaji osjetili u cijeloj zemlji.

Tko bi se, primjerice, mogao nadati da je takvih refleksa bilo i u Zadru u kojemu je život tek počeo nicati iz ratnog ništavila. Ono što je od Grada ostalo nakon dvaju svjetskih ratova bila je samo beživotna hrpa pougljenih ruševina u kojoj više nije bilo „magme kojom bi se sastavila i obnovila barem utvara mjesne prošlosti“. Bez obzira na svu dobrohotnost, novo pučanstvo iz okolice, koje je počelo naseljavati zadarske ruševine, nije moglo popuniti prazninu u građanskom kontinuitetu i osposobiti Grad za doček mitskih pedesetih.

Sačuvanu građansku svijest nosili su sobom malobrojni autohtoni Zadrani i pojedinci iz većih kulturnih središta. Potonje je komunistička vlast, kao nepoćudne, za kaznu upućivala na rad u opustošeni Zadar.

Među rijetkim Hrvatima koji nisu napustili Zadar cijelo vrijeme talijanske vladavine, bio je dr. Edvin Andrović, unuk istaknutoga zadarskoga ljekarnika, pristaše narodnjaka i ranog fotografa Nikole Androvića. Prošao je tešku fašističku torturu, a obiteljsku ljekarnu uništili su mu američki bombarderi. Kao uzorit antifašist i domoljub biran je za prvoga gradonačelnika Zadra i zastupnika u hrvatskome Saboru.

Na drugoj strani, obitelj akademika i uglednoga sveuč. prof. Ive Petriciolija, premda talijanskoga podrijetla, morala je napustiti Zadar zbog hrvatstva! Njegovi su preci doselili iz Italije u XVII. stoljeću u Sali na Dugom otoku. Do XIX. stoljeća kroatizirali su se i postali zadarski tvorničari i odvjetnici. Njegov otac Josip Petricioli bio je član Stranke prava i osnivač zadarskoga Hrvatskog akademskog kluba. Previše da bi ga mogao trpjeti fašistički režim. Iselio se s obitelji 1928. u Preko na otoku Ugljanu. Mladi Ivo Petricioli pohađao je gimnaziju u Splitu, a studije završio u Zagrebu 1949. Mogao je kao uzoran student birati gdje će raditi, ali se odlučio za povratak u porušeni Zadar.

Obitelj Brkan, pak, morala je iz Zadra otići također zbog hrvatstva, ali se zbog toga istog hrvatstva morala vratiti iz Nezavisne Države Hrvatske u talijanski Zadar! Grgo Oštrić, zadarski konzervator, prvi koji je sustavno spašavao umjetnine iz ruševina, potomak je uglednih i bogatih novigradskih načelnika i posjednika. Njegov djed Grgur Oštrić – Zekić imao je nekoliko zgrada u Zadru. U jednoj od onih na Novoj obali, istočno od hotela Zagreb (stradala je u ratu), bilo je sjedište Hrvatskog sokola i Gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom.

SICU, 1976.

Za intendanta Narodnog kazališta postavljen je ugledni hrvatski kazalištarac dr. Marko Fotez. Nepoćudan u Zagrebu neposredno nakon uspostave komunističke vlasti, poslan je s nekolicinom isto tako nepoćudnih glumaca u Zadar. Od domaćih, ondje su bili prof. Šime Dunatov i maestro Šime Dešpalj, otac Pavla, Maje i Valtera Dešpalja. U međuvremenu se pristigao agilni dr. Vjekoslav Maštrović, a 1948. i maestro Nikola Jerolimov. Prvi je kao pravnik radio u Osijeku i Zagrebu, a drugi je bio ravnatelj Osječke opere. Oba su se odmah, među ostalim, angažirala u radu društva Zoranić. Doktor Slavko Perović, ugledni zadarski pedijatar, znanstvenik i javni djelatnik,  izabran je 1949. za asistenta na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, ondje je završio specijalizaciju iz pedijatrije i 1953. odazvao se pozivu da u Zadru preuzme pedrijatrijsku službu.

Za razvitak znanosti, pak, od osobita je značenja bio dolazak akademika Mate Suića, 1946. godine. Rođen u Postirama na Braču 1915, prof. Suić bio je za vrijeme rata (do pada Italije) veleposlanik Nezavisne Države Hrvatske pri Svetoj Stolici u Rimu. Bez njegove kreativnosti, poduzetnosti, svestranoga i efikasnog angažmana, ne može se zamisliti poslijeratni razvoj arheologije u Zadru i okolici, obnova Arheološkoga muzeja, osnutak Zavoda za povijesne znanosti i Filozofskog fakulteta.

Dug je popis svih onih koji su došli ili su poslani u opustjeli Zadar pomoći njegovu revitalizaciju, a koji su tu radnu zadaću pretvorili u nesebičnu ljubav i ugradili je u obnovu zadarskoga građanskog identiteta. Među njima posebna mjesta zauzimaju arhitekt Josip Budak i pjesnik Slavko Mikolčević. Uzgred, zanimljivo je napomenuti kako u Zadru još nitko nije sustavno ispitivao što je za obnovu Grada značio građanski stvaralački potencijal. Bar onoliko koliko je ispitana uloga radničkoga, komunističkoga i partizanskog pokreta.

U sjeni okupljanja kritične mase građanske kulturne i civilizacijske svijesti, Zadar je proživljavao novu, tragičnu etapu devastacije, ravnu netom okončanom bombardiranju. U prvom broju zagrebačkoga časopisa Arhitektura za 1947. godinu objavljen je regulatorni plan Zadra, izrađen na osnovama studije za obnovu i rekonstrukciju. Autori su bili arhitekti Milovan Kovačević, Zdenko Strižić i Božidar Rašica.

Forum, 1972.

O značenju toga dokumenta Dražen Arbutina pisao je 2002. godine, među ostalim, slijedeće: „I upravo taj plan postaje osnovom za velike akcije ˝raščišćavanja˝ koje su provođene u Zadru. Tada se ustvari miniranjem i drobljenjem kamena sa izgorenih kuća uništava svaki trag Zadra prije drugog svjetskog rata, tada je, a ne u strašnim bombardiranjima uništen najveći dio kuća, koje su, istina je, imale izgorena krovišta i međukatne konstrukcije, ali su njihovi kameni zidovi stajali uspravni inetaknuti, jer požar njima u većoj mjeri nije mogao naškoditi. Plan koji je pokušao sistematizirati i usmjeriti obnovu zloupotrijebljen je za potporu i ozakonjenje procesa njegove razgradnje“.

O tome je 1999. govorio i prof. Petricioli: „Nakon Drugog svjetskog rata Zadar je (…) bio potpuno porušen, a prema urbanističkom planu zagrebačkih arhitekata trebali su ostati samo spomenici, zgrada Suda, zgrada gdje je danas smješten Državni arhiv i Znanstvena biblioteka, a cijeli Varoš trebao je biti srušen. Jazine je trebalo nasipati sve do perivoja podno bedema. Čak su se u to vrijeme rušile i solidno građene austrijske kuće (…)“

Priprema izložbe Zlato i srebro Zadra, pak, posredno je utjecala na zaustavljanje urbanističke katastrofe. Krležini boravci u Gradu i zamisao Akademije da na ruševinama samostana sv. Marije podigne muzej i vlastiti institut, bili su povodom da se raspiše natječaj za očuvanja povijesnih vrijednosti Grada. Time je zadan smrtni udarac akcijaškoj i udarničkoj provedbi regulatornog plana iz 1947. Angažirani su akademici Josip Seissel, Drago Galić i Andre Mohorovičić da pripreme studijski elaborat, program i urbanističku direktivu kako bi se 1953. raspisao opći urbanistički natječaj za idejnu osnovu 

rekonstrukcije  povijesnog dijela Zadra. Na čelu ocjenjivačkog suda stajao je Miroslav Krleža.

Iduće godine zadarsko je gradsko poglavarstvo povjerilo prof. Brunu Miliću da od tri prvonagrađena rada sintetizira idejni regulacijski plana Poluotoka. Plan je zgotovljen za godinu dana, prihvaćen u poglavarstvu, oduševljeno dočekan i pozdravljen u hrvatskoj strukovnoj javnosti te upućen na promociju u europska kulturna središta.

Malo se zna da je uz izložbu pod nazivom Urbanistička i arhitektonska rekonstrukcija Zadra u prostorijama Akademije, plan 1957. predstavljen na kongresu arhitekata u Parizu, a zatim u studijskom centru trijenala u Milanu. U okviru UNESCO-ve izložbe obišao je sve veće europske gradove. Također je viđen na kongresu arhitekata u Moskvi 1958. i na izložbi recentne urbanističke i arhitektonske prakse u Londonu 1959. godine.

Zadar je definitivno objavio, urbi et orbi, da je uskrsnuo iz mrtvih.

U sjeni velikih uzbuđenja oko izložbe Zlato i srebro Zadra 1951. u Zagrebu, malo je tko primijetio da je te godine gradsko poglavarstvao odlučilo osnovati Kazališta lutaka i da je Ante Brkana u Varošu otvorio fotografski atelijer koji se odmah počeo pretvarati u okupljalište najkreativnijega dijela zadarskih umjetnika i intelektualaca.

Kao što se u bajkovito lijepim pričama pojavljuje kraljević na bijelu konju, tako se i Josip Broz Tito pojavio u Zadru 7. rujna 1953. na bijeloj jahti Jadranki, prenoćio, prošetao među ruševinama i preokrenuo daljnji tijek događaja u Gradu.

Iza legende o Titu stoji činjenica da je 1953. Jugoslaviji počela stizati velika zapadna pomoć u oružju i novcu. Zadar je konačno, tek od 1954. dospio u kompetenciju saveznoga ministarstva za tzv. novooslobođene krajeve, što je značilo dotok posebnih sredstava za obnovu. Ne zna se koliko je toga otišlo vojsci, ali se zna da je Zadar postao jednim od najvećih vojnih garnizona u bivšoj državi. S vremenom se u Grad doselio brojni (do)časnički kadar koji je postao ozbiljna brana obnovi građanskog identiteta.

Do tada su novi stanovnici Zadra, a 1953. bilo ih je tek 16 tisuća, osjećali potrebu i bili sposobni prirediti izložbu zadarske srednjovjekovne umjetnosti. Čak su imali snage tiskati i katalog. Istodobno je pripremljena, a tiskana iduće godine publikacija Muzeji i zbirke Zadra koju je uredio prof. Mate Suić, a 90 posto fotografija snimio Joso Špralja.

Godine 1954. publicirana je i monografija u povodu 10. obljetnice prestanka ratnih operacija u Zadru i njegova priključenja hrvatskoj nacionalnoj cjelini. Bogato je ilustrirana. Sadrži čak 83 fotografije braće Brkan, 45 fotografija Ratka Novaka, ali i devet snimaka Toše Dapca.

Nisu to iz današnjega kuta gledanja nikakvi spektakularni događaji, ali jesu opipljivi dokazi bujanja kreativnog potencijala u ondašnjem Gradu sablasnih ruševina i malobrojnih stanovnika. Ako mu je 1951. trebala pomoć Akademije i Miroslava Krleže da zemlji i svijetu pokaže naslijeđe iz kojega crpi stvaralačku energiju, samo tri godine kasnije mogao je tom istom auditoriju predočiti neke od rezultata svojih suvremenih pregnuća.

Puntamika, 1975.

Malo bi kandidata na današnjim tv-kvizovima znalo da je prvo međunarodno priznanje nekom autoru u socijalističkoj Jugoslaviji dospjelo baš u Zadar. Arhitekt Zvonimir Požgaj nagrađen je 1954. na arhitektonskom bijenalu u Sao Paulu za projekt kupališta Borik! Svlačionice, podignute prema tome projektu mogu se vidjeti još samo na fotografijama. Porušene su bez ikakve milosti 1999. godine.

Zagrebu se, pak, Zadar predstavio 1954. i 1956. samostalnim izložbama fotografija braće Brkan. Zahvaljujući silnom stvaralačkom potencijalu dvaju autentičnih zadarskih umjetnika, uz drugu je izložbu bila tiskana i knjiga fotografija koja još uvijek nije na pravi način valorizirana.

Dvije stvaralačke avanture obilježile su koncem 1955. početak drugoga dijela mitskih pedesetih u Zadru. Na jednoj strani, osnovana je Tankerska plovidba s dva stara tankera, ukupnoga kapaciteta 23.832 DWT-a, a na drugoj strani, premijerom predstave Istina je mrtva, započela je kreativna obnova Narodnoga kazališta. Danas je Tankerska plovidba najsnažniji hrvatski brodar, a Narodno kazalište još se uvijek pokušava vratiti na poziciju iz sredine prošloga stoljeća.

Bio je to zadnji trenutak da se Kazalište pripremi za prikladan doček najvećega događaja mitski pedesetih u Zadru – osnutak Filozofskog fakulteta, 1956. godine! Sve je izgledalo kao san na javi. Više porušen nego obnovljen, Grad s jedva dvadesetak tisuća stanovnika našao se odjednom uz bok Novom Sadu i Rijeci. Tvorio je skupinu od jedina tri grada u bivšoj Jugoslaviji, koja su, uz ondašnja republička središta, imala fakultete.

Fotografija i kazalište, dva tipična građanska medija, dominirala su umjetničkim životom Grada. U okviru Međunarodnoga sajma ribarstva, 1957. godine, osnovan je fotografski salon Čovjek i more. Sajma se više nitko ne sjeća, a Čovjek i more odavno je postao sastavnim dijelom kulturnoga identiteta Zadra. Odmah nakon prvoga Salona fotografije, 1958. održana je i prva izložba članova Fotokluba. Drugi Tjedan drame jadranskih kazališta pak priređen je u travnju 1959. Sudjelovala su kazališta iz Šibenika, Karlovca, Pule, Splita, Rijeke, Dubrovnika i, dakako, Zadra. U okviru manifestacije priređena je, među ostalim, izložba pod naslovom Fotografija u službi kazališta.

Počelo se naivno nadati da se diktaturu proletarijata može prevladati obnovom građanskoga duha, osobito u kazalištu i fotografiji. Pedeset godina kasnije ocijenjeno je kako je to bilo doba "mnogobrojnih inicijativa pojedinaca i grupa koje su pokretale akcije i okupljale nezadovoljne građane bez znanja vlasti i komiteta oko Sajma ribarstva i turizma, Glazbenih večeri u Sv. Donatu, Međunarodne izložbe fotografije Čovjek i more". Nije se obraćala pozornost da skokovit rast stanovništva nosi sobom sve veću branu porastu plime građanskoga senzibiliteta. Zadar će 1961. imati 25 tisuća stanovnika, a to je triput više nego prije samo 16 godina!

Prve naznake rušenja iluzija pojavile su se još 1957. kada se u Narodnom kazalištu moralo skinuti s repertoara sjajnu predstavu Javni tužitelj zbog antirevolucionarnoga sadržaja. Iduće godine ukinut je Ribarski sajam, jer je pokušao uvesti u praksu građanski običaj biranja ljepotice Jadrana. Kada je, pak, 1959. raspisan arhitektonsko-urbanistički natječaj za (novu) Kalelargu, postalo je jasno da su vlasti naširoko hvaljeni plan prof. Bruna Milića iz 1955. spremile u ladicu i posve ignorirale.

Osobito velik promašaji učinjeni 1961. kada je reducirana izložba Jose Špralje i kada je, već nakon prve sezone otkazano gostoprimstvo Međunarodnome festivalu studentskih eksperimentalnih kazališta. Ostat će trajnom zagonetkom kako su u takvim okolnostima Pavle Dešpalj, Mario Kotlar i Ivo Bavčević uspjeli te godine utemeljiti Glazbene večeri u Svetom Donatu koje još uvijek traju. No zato je zadnji čavao u lijesu probuđenoga građanskoga senzibiliteta zabijen 25. veljače 1962, kada je gradsko poglavarstvo odlučilo ukinuti Narodno kazalište. Grad je dobio Fakultet, a ostao bez kazališta!

Da su se probuđene građanske iluzije morale početkom šezdesetih posve rasplinuti, najbolje pokazuje slučaj braće Brkan. Od 1954. do 1961. priredili su u Zadru četiri izložbe i izdali knjigu fotografija, a tada sve do 1979, u doba kada su pobirali najveća svjetska priznanja, Grad više nije pokazivao nikakvo zanimanje za njihovo stvaralaštvo.

Gradska je općina 1963. pretvorena u glomaznu administrativnom jedinicom koja je zahvaćala cijelu ruralnu okolicu. Kako je 1995. upozorio dr. Tomislav Skračić, socijalistički se urbanistički funkcionalizam „pokazao u prvom redu političkim: mase ruralnog stanovništva ˝troše˝ identitet gradske zajednice i dokrajčuju njenu komunalnu autonomiju. To se i traži: posebnost grada velika je smetnja totalitarnoj političkoj praksi“.