VELIKA TAJNA LUTKARSKE MAGIJE

Cijeli splet čudnih i teško objašnjivih podudarnosti povezuje razvoj zadarskoga lutkarstva s romanom Lutkar . Možda to ne bi bilo puno više od puke slučajnosti da autor Wieslav Hejno nije u Zadru uprizorio tri predstave i da u romanu nema velik broj pojedinosti koje se podudaraju s umjetničkom praksom zadarskih lutkara.

Kada se u pedesetim godinama prošloga stoljeća počeo buditi život u potpuno uništenome i opustošenom Zadra, mladež nije mogla puno birati gdje će utrošiti višak slobodnoga vremena. Putovi su najčešće vodili u Jazine. Ondje su, jedne do drugih bile prostorije Košarkaškoga kluba i Kazališta lutaka. Momci i djevojke, visoki do 180 cm, kolika je bila visina lutkarskoga paravana, kušali su darovitost na pozornici Kazališta lutaka, a oni visočiji, na košarkaškome igralištu (dvorana i parket još nisu postojali).

Velike iznimke koje su potvrdile nepisano pravilo bili su Giuseppe Gjergja – Pino i Branko Stojaković. Prvi je svojom visinom trebao biti lutkar, a postao je legendarni play maker. Drugi je, pak, rastom bio rođeni košarkaš, a postao je „najveći hrvatski kreator lutaka i lutkarski scenograf“. Zajedno s njima, Košarkaški klub i Kazalište lutaka izrasli su u simbole športskoga i umjetničkoga identiteta Zadra.

Tajna je stigla iz Pariza

Lutkarsko kazalište osnovao je Bruno Paitoni (1895 – 1980) koncem 1951. godine. Nije bio čovjek stvaralačkoga duha. Bio je zanesenjak, nepokolebljivo uvjeren u svoje poslanje i sposobnost da samo on može mlade lutkare uputiti u animatorsko umijeće. Ljubomorno je čuvao nadzor nad animacijom kao velikom tajnom magije. Kreativni spiritus movens bio je Mile Gatara (1909 – 1978), član Drame zadarskoga Narodnog kazališta, ali Paitoni je nakon svake predstave izricao ocjene o nastupu svakoga animatora pojedinačno.

Premda je bio na čelu Kazališta lutaka punih 10 godina, nikada i nikome nije ispričao potankosti o tome što ga je privuklo lutkama, kako je i od koga upoznao umijeće animacije. Zna se samo da je od 1924. do 1937. boravio u Parizu, gdje je studirao poljoprivrednu tehnologiju i došao u dodir s lutkarima.

Time započinje splet čudnih i teško objašnjivih podudarnosti razvoja lutkarstva u Zadru s romanom Lutkar što ga je 2002. objavio Nakladni zavod Matice hrvatske. Naslovni junak romana upućen je u „snagu djelovanja lutaka“, vlada „metodičkim prenošenjem“ njihovih tajni i drži se uvjerenja da „istinski lutkari ne otkrivaju pojedinosti i kulise“. I on je, kao i Paitoni, upoznao lutkarsko umijeće u Parizu od nekoga uličnog lutkara o kojemu se ništa ne zna.

Lutkarska akademija

Ne bi to bilo puno više od slučajne podudarnosti sa zadarskim slučajem, da autor romana, poljski lutkarski redatelj i sveučilišni profesor Wieslav Hejno nije u zadarskome Kazalištu lutaka uprizorio tri predstave i da u romanu nema još dosta pojedinosti koje se podudaraju s umjetničkom praksom zadarskih lutkara. Konačno, ne bi se reklo da je djelo slučajno preveo Pero Mioč, ravnatelj i redatelj zadarskoga Kazališta lutaka od 1969. do 1974.

Kada je Hejno 1976. prvi put došao u Zadar, tamošnji su se lutkari već podosta udaljili od tradicionalnoga lutkarstva, kakvo se prakticiralo u Paitonijevo doba. Među onima koji su predvodili promjene, istaknuto je mjesto zauzimao Branko Stojaković (1937 – 1992). Još 1961. napravio je scenu i lutke za Čarobnu papuču u režiji Zvonka Festinija, koja je stilizacijom i poetskim odlikama označila pun otklon od ondašnjega lutkarskog verizma.

Početak rada Filozofskoga fakulteta 1956. i ukinuće Narodnog kazališta 1963. odigrali su također važnu ulogu u tvorbi zadarske lutkarske poetike. Oko Kazališta lutaka počeo se okupljati širi krug gradske inteligencije, umjetnika, studenata i diplomanata Filozofskoga fakulteta. Među njima se moglo susresti Roka Dobru, Miljenka Mandžu (1936 – 2003), Marka Vasilja, Peru Mioča, Luku Paljetka i Momčila Popadića (1946 – 1990). Stvorena je neformalno društvo lutkofila koji su zadarskome lutkarstvu nametali ozbiljne standarde vrednovanja.

Demistifikacija animacije

Godine 1965. Festinijevom predstavom Svjetloplavi Petar lutki je u Zadru „udahnuta moć da se vine u nemoguće, u imaginarno“, a već 1969. Dobri zmaj Edwarda Dobraczynskoga ocijenjen je kao najlutkarskija izvedba te godine u Hrvatskoj. Prvi dio procesa modernizacije bio je dogotovljen. Zadarska je lutkarska pozornica definitivno oslobođena oponašanja dramskoga kazališta, porušen je tradicionalni paravan, počela je demistifikacija animacije. Sve je bilo spremno za tvorbu slojevitih scenskih metafora.

Trebalo je samo stvorene pretpostavke oplemeniti kreativnim postupkom, a to je mogao učiniti jedino autentičan pjesnik goleme stvaralačke imaginacije, kakav je bio Luko Paljetak. Jedino je on znao razlučiti dinamične slike koje se nameću emotivnom snagom i kompleksnom idejom, od gradnje semantike ustaljenom lutkarskom konvencijom.

Njegova i Stojakovićeva predstava Ružno pače napravila je 1972. snažan prodor zadarskoga Kazališta lutaka u sam vrh hrvatskoga lutkarstva i definitivno potvrdila postojanje izvorne zadarske lutkarske poetike. Odmah iza toga, 1974. i 1975. slijedio je Festinijev Vojnik koji je dobro išao i Majaronova Bajka o caru Saltanu. U prvoj je nastavljen postupak stilizacije i poetizacije, a u drugoj istraživanje demistifikacije animacijskoga postupka.

Novo shvaćanje lutkarske poetike

Dakle, kada je Wieslav Hejno stigao u Zadar, našao je lutkare spremne na najsmionije kreativne avanture. Uostalom, došao je napraviti prvu lutkarsku predstavu za odrasle. Za predložak je izabrana Celestina Fernarda de Rojasa (1475 – 1541) koja je produbila potragu za nepoznatim potencijalima lutkarskoga medija, kao što su odnos animatora i lutke na otvorenoj sceni.

Dok je Celestina na lutkarskome festivalu bivše Jugoslavije u Bugojnu 1977. pobirala najlaskavije ocjene i priznanja, pristigla je inspekcijska zabrana rada u dotrajaloj dvorani u Jazinama. Kako to obično biva, zadarski će lutkari kao beskućnici dosegnuti najveće kreativne uzlete upravo o doba najvećih teškoća.

Samo dvije godine nakon Celestine uprizorit će, zabilježio je Dalibor Foretić (1943 – 2001), također Zadranin, jednu od „najvažnijih predstava u povijesti hrvatskoga lutkarstva“. Njihov Postojani kositreni vojnik (na slici), za koga su Paljetak i Stojaković dobili prestižnu nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost, definirao je novo shvaćanje forme, prostora i animacije na lutkarskoj sceni, što je omogućilo tvorbu do tada nepoznate poetske tenzije.

Za osamdesete godine moglo bi se reći da su bile svojevrsna stagnacija zadarskoga Kazališta lutaka. Postalo je pretijesno za golemi kreativni potencijal i radnu energiju Branka Stojakovića, koji je otišao u slobodne umjetnike. Radio je na svim lutkarskim scenama bivše Jugoslavije (osim Makedonije), na televiziji, filmu i Dječjem festivalu u Šibeniku.

Znakovito je da je svake godine pobirao najveća javna priznanja na svim lutkarskim smotrama, ali uspjeh Kositrenoga vojnika nije ponovio. Podjednako, zadarski su lutkari u tome razdoblju nagrađeni samo za dvije predstave. Očito, nisu mogli bez Stojakovića, ali ni on bez matičnoga kazališta. Bio je antejski vezan uza nj.

Jednom u sto godina

Njegov je odlazak, međutim, imao i jednu dobru stranu. Sobodno mjesto povuklo je u lutkarstvo mladoga zadarskog karikaturista Mojmila Mihatova koji neće postati Stojakovićeva dobra ili manje dobra zamjena. Već na prvim predstavama pokazat će prepoznatljiv autorski slog čudesne izražajnosti i dramatičnosti. Radit će sjajne studije o „scenskoj lutkarskoj likovnosti i njezinoj moći u svim značenjskim segmentima“.

Drugi događaj koji je obilježio osamdesete godine bio je početak gradnje novoga Kazališta lutaka. Radovi su počeli 1986, prekinuti nakon dvije godine i nastavljeni tek 2003. Slabo je poznato kako je to u proteklih više od 100 godina prva zgrada u Hrvatskoj koja se gradi za potrebe profesionalnoga kazališta.

Zadnja je sagrađena 1895. za HNK u Zagrebu. Lisinski je koncertna dvorana, a sve ostalo su adaptacije i preinake.

Početak gradnje nove zgrade bio je jedan od razloga što se Stojaković vratio među zadarske lutkare. Privremenu pozornicu improvizirao je u ostacima bivše crkve sv. Dominika (posvećena 1280.) koja se nalazi neposredno uz gradilište nove zgrade. U tome velikome, praznom i golom prostoru, bez pomoćnih prostorija i grijanja, pripremljene su i izvedene neke od najblistavijih zadarskih lutkarskih predstava.

Već 1989. Majaron i Stojaković uprizorili su Ribara Palunka (na slici) koji je proglašen krunom tadašnjega hrvatskog lutkarskog stvaralaštva. Bila je to predstava neobične i neviđene vizualne ljepote, slične „nekom čipkastom treperenju spiritualnih tvari“.

Proricanje povijesnih događaja

A tada su se događaji počeli zgušnjavati i nabijati emocijama. Hejno ponovno dolazi u Zadar 1990. i s Mojmirom Mihatovom radi Muku Svete Margarite, zadarsku dramsku legendu iz 1500. godine. Iduće godine Marin Carić (1957 – 2000) i Branko Stojaković postavljaju na scenu Marulićevu Juditu.

Obje su predstave proglašene proroštvima. Za Muku Svete Margarite rečeno je da je „postala prva prava proročanska najava ratne kataklizme“, a za Juditu da je „djelo koje nije moglo biti više proročanski odabrano nego što jest“. Dakako, ne može se tvrditi da su zadarski lutkari vidoviti i da posjeduju nadnaravne moći, ali ostaje činjenica da su na čudesan način prorekli povijesne događaje koji su obilježili uspostavu hrvatske državne neovisnosti.

Primjerice, diskurzivna logika teško može objasniti kako se dogodilo da točno uoči četničke agresije na Zadar, opsada biblijske Betulije bude predočena kao opsada srednjovjekovnoga Zadra. Ili, kako to da su četnici prekinuli dotok pitke vode opsjednutom Zadru upravo kada su na lutkarskoj pozornici odjekivali Marulićevi stihovi: „Da tvoj, dakle, bude bez otpora taj grad (…) stavi stražu što kod zdenca će stati, ne dat im vodu kad budu je iskati. Time će se predat sav narod od volje (…)“?

Odgovor se dijelom može naći 10 godina kasnije na nevjerojatnom mjestu – u Hejnovu romanu. Ondje Hejno potanko priča o tome kako su lutkarske predstave predvidjele atentat u Sarajevu 1915. godine, ishod bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu i slična pretkazanja. Govoreći o proročkim predstavama, piše da „lutkarska predstava ima posebnu moć“ i da „lutkar (…) objavljuje istinu i upozorava na opasnost“. Također mu je poznato da lutke „prenose viziju budućnosti“, ali naglašava kako samo neke predstave „možemo uzeti za nagovještaj budućih događaja“!

Sve to, dakako, ne znači da su Hejna inspirirali zadarski lutkari (premda i to ne mora biti isključeno) već da je zadarsko lutkarstvo bilo na kreativnoj razini koja omogućuje pojave o kojima Hejno piše.

Porušene sve konvencije

Izvedbe, međutim, nisu mogle predvidjeti da će Judita postati oporučna predstava Branka Stojakovića. Tragično je stradao u prometnoj nesreći 1992. Njegova Judita ostala je kao djelo koje „premašuje granice svog medija i pretvara se u vrijedan teatarski čin“. U njoj „predmeti prevrtljivih dimenzija i oblika“ tvore „neku novu, tajanstvenu dramatičnost, jaču od riječi“.

Judita je bila velika art-predstava i najsloženiji scenski projekt što su ga do tada ostvarili zadarski lutkari. Nakon nje slijedio je cijeli niz lutkarskih spektakla u sjajnoj likovnoj opremi Mojmira Mihatova. Prvo je Milena Dundov pretočila Wildova Zvjezdana u lutkarsko ostvarenja godine. Zatim je Zlatko Sviben uprizorio Šumu Striborovu na osnovi koje je ocijenjeno da zadarski lutkari ostvaruju najviše domete hrvatskog lutkarstva. Problematizirajući odnos fikcije i zbilje, Wieslav Hejno se treći put predstavio u Zadru s Don Quijoteom. Konačno Marin Carić je Zoranićevim Planinama ispunio cijela zadarski Poluotok bajkovitim hommageom Zoraniću i nacionalnim iskonima Zadra.

Sve je to dovelo do ocjene da je zadarsko Kazalište lutaka „poetički i lutkarski najosobeniji i najuspješniji hrvatski teatar“. Njihovoj predstavi Robinzon pripala je čast otvoriti festival na Svjetskom kongresu lutkara u Rijeci, početkom lipnja 2004. godine. U tome igrokazu ništa više nije slično izvedbama što su igrane pod nadzorom Bruna Paitonija. Porušene su sve konvencije, nema više barokne kutije iluzionističkoga lutkarstva, nema tradicionalnoga paravana, nestale su granice među dramskom i lutkarskom scenom, među lutkarstvom za djecu i odrasle, među lutkama i scenografijom, animatorima i glumcima.

Na prvi je pogled začuđujuće da se u takvom kazalištu još uvijek, početkom svake sezone igra Nazorova Crvenkapica, onako kako ju je 1. siječnja 1952. postavio Mile Gatara. Ostala je kao ikona na oltaru kulta animacije. Sve se promijenilo, sve je prošlo, ali je čudo animacije ostalo i proširilo se do granica mašte. Bruno Paitoni bio je u pravu. Animacija jest velika tajna lutkarske magije. Ona je ta koja skriva misterij i identitet lutkarstva. Točnije rečeno, njegov metaforični potencijal. Samu bit umjetničkoga postupka.

--- --- ---

Bibliografija

Knjige

- Abdulah Seferović, Kazalište lutaka Zadar, Hrvatsko lutkarstvo, Zagreb, Hrvatski centra UNIMa i Međunarodni centra za usluge u kulturi, 1997, 62 - 89.

- Abdulah Seferović, Lutkari svete Margarite, Zadar, Kazalište lutaka, 1997.

- Antun Travirka i Abdulah Seferović, Branko Stojaković, Zadar, Kazalište lutaka i Forum, 1997.

- Abdulah Seferović, Kositreni vojnici hrvatskog lutkarstva, Zadar, Kazalište lutaka, 2001.

Časopisi

- Abdulah Seferović, Branko Stojaković, LuKa, 16 – 17, Zagreb, Zagrebačko kazalište lutaka, 2002, 2 – 5.

- Abdulah Seferović, Pariška inicijacija gospodina Paitonija, Biseri Jadrana: Zadar, 5, Zagreb, Fabra d.o.o, 2004, 136 – 142.

- Abdulah Seferović, Luko Paljetak, Lutkarstvo u Hrvatskoj, 8, Zagreb, Hrvatski centar UNIMA, 2004, 73.

- Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo od umijeća do umjetnosti, LuKa, 24 i 25, Zagreb, 2004, 10 – 23.

Katalozi

- Abdulah Seferović, Čarobnjak animacije - Trideset godina umjetničkog rada Karla Šoletića, Zadar, Kazalište lutaka, 1990.

- Abdulah Seferović, Branko Stojaković - Pretvorba misli u pokret, Zadar, Kazalište lutaka, 1996.

- Abdulah Seferović, Tajna veza lutkarstva i rane književnosti, 16.susret lutkara i lutkarskih kazališta, Osijek, Dječje kazalište i Organizacijski odbor SLUK-a 97, svibanj 1997, 29 - 31.

- Abdulah Seferović, Lutkarstvo na raskrižju, 16.susret lutkara i lutkarskih kazališta, Osijek, Dječje kazalište i Organizacijski odbor SLUK-a 97, svibanj 1997, 162 - 163.

- Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo – Od umijeća do umjetnosti, Rijeka, 19. svjetski kongres UNIMA-e, 2004.

- Abdulah Seferović, Autorski dodir u hrvatskom lutkarstvu, Split, Gradsko kazalište lutaka, 2007.

- Abdulah Seferović, Autorski tauch u hrvatskom lutkarstvu, Zagreb, Međunarodni centar za usluge u kulturi, 2007.

Novine

- Abdulah Seferović, Hrvatsko lutkarstvo - Od umijeća do umjetnosti (Feljton), Slobodna Dalmacija, Split, 4. - 12.VI.2004