|
Šireći sve
više krug odabranih, kavane su u drugoj polovici XIX.
stoljeća počele preuzimati ulogu okupljališta mjesne
inteligencije i ljudi od javnih poslova, koju su
obnašale gradske ljekarne, knjižare ili
Casino Nobile. U staroj zadarskoj ljekarni All
Redentore (K Spasitelju) u Ulici sv. Ante
(Dalmatinskog sabora, 2) okupljalo se sredinom
šezdesetih godina društvo kojemu je, među ostalima,
pripadao i Antonio Putti, arhivar zemljovida i autor
rukopisnog Enciklopedijskoga zorno-slikovnoga
rječnika.
Na drugoj
strani, pak, slikar Franjo Salghetti - Drioli, zadarski
gradonačelnik Kuzma Benja Posedarski, njegov splitski
kolega Antonio Bajamonti, koji je dolazio u Zadar na
zasjedanja Dalmatinskog sabora, i drugi gradski
uglednici obično su se početkom sedamdesetih godina
sastajali u stražnjem dijelu knjižare Battara.
No kada se u
dr ugoj
polovici osamdesetih godina Vlaho Bukovac duže zadržao u
Zadru, gdje je upriličio prvu samostalnu izložbu,
redovito je posjećivao kavanu konačišta Al Vapore
na Piazza Marina (Poljana pape Aleksandra III). Među
redovne kavanske goste ubrajali su se također braća
Bruno i Josip Bersa, povjesničar Vitaliano Brunelli,
prof. Joso Modrić i brojni drugi.
Grad u
kojemu je populacijska struktura bila, kako je istražio
dr. Grga Novak, „potpuno urbana, više od bilo kojeg
drugog mjesta u Dalmaciji“, čvrsto je vjerovao da su
kavane prvi dokaz uljuđenosti nekoga grada. Spominje se
da je Josip Carceniga (ili Calceniga), prvi poznati
proizvođač zadarskoga maraskina, još davne 1730. držao
kavanu na Gospodskom trgu. Nešto kasnije, 1753.
godine, na prvome katu kuće br. 583 na tome istome trgu
(sada Narodni trg, 5) otvoren je Casino Nobile
koji je uz društvene prostorije imao još i omanju
kafeteriju. Bilo je to, inače, dugogodišnje zborno
mjesto vojnih časnika, visokih carskih dužnosnika i
gradskih uglednika, mjesto njihovih zabava, priredaba i
plesova.
Iz tih
davnih dana potječe i kavanarski ugovor, pohranjen u
Državnom arhivu. Njime je 22. listopada 1776. potanko
utanačena prodaja kompletne „boteghe del caffè“, sa svim
bakarnim, željeznim i staklenim posuđem, za 140 cekina.
Kavane su se, dakle, u Zadru počele otvarati vrlo rano,
bliže vremenu u kome je 1721. na venecijanskim
Prokurativama počeo raditi povijesni Caffè Florian.
Među tim
kavanama iz 19. stoljeća spominju se 1807. Grotta
olandese (Nizozemska špilja) i
Švicarska kavana, obje na Gospodskom trgu. Potonja
je bila u kući Artale, koja je stajala gdje je sada
jugoistočni ugao zgrade Gradskoga poglavarstva. Godine
1849. preimenovana u Caffè Radetzky.
Uz visoke
carske činovnike, okupljene oko biljarskoga stola, ondje
je redovito navraćao urar Josip Trevisan. O njemu je
Gradom kružila priča da je sin kralja Luja XVI. i
kraljice Marije Antoanete. Nešto dalje, na Piazza della
Colona (Trg Petra Zoranića) radila je od 1826. kavana
Costantina Papadopolia, oca glasovitoga talijanskoga
glumca Antonija Papadopolia.
No daleko
najdugovječnija i najpopularnija zadarska kavana
otvorena je 1796. ili godinu dana kasnije na raskrižju
Kalelarge i bivše Ulice sv. Barbare, točno na mjestu
gdje je sada kafe-bar Forum. Bila je smještena u
zgradi iz 1779. U prizemlju se nalazila kavana, na
prvome katu dvorana za društvene igre (kartašnica), na
drugom katu vlasnikov stan, a u potkrovlju prostor za
poslugu.
Nije jasno
je li samo mijenjala imena ili je nastala spajanjem
dviju kavana, od kojih se jedna zvala Caffé al Dose,
a druga Caffé al Principe ereditario? Od sredine
XIX. stoljeća, pak, djelovala je kao Caffé alla
Provvidenza (K Providnosti). No, za ondašnje
goste uvijek je bila samo Caffè de la Mènega,
prema nadimku Domenike Anđelini Vukojević, kavanskoga
faktotuma i vlasnikove rodice. Umrla je 1863. u 83.
godini života.
Najstariji
vlasnik Caffé alla Provvidenza za kojega se znao
bio je Michele Dezorzi. Tragično je stradao 1861. Kavanu
tada preuzima Giuseppe Bepi Dezorzi, sin njegova brata
Bartolomea. Taj „el sior Bartolo“ pak držao je
Caffè al Teatro u dijelu popularne Kalelarge koji
se tada zvao Contrada Santa Catterina.
U to vrijeme
počinje naglo rasti važnost kavana kao prostora
sastajanja, intimnosti i razbibrige građanskog staleža.
Na
 Gospodskome
trgu, točno ispod staroga Casina Nobile,
tvorničar likera Antonio Cosmacendi (? - 1895.) 1860.
otvara Caffé del Casino ili popularnije Kavanu
Cosmacendi. Zajedno s Gospodskim trgom tvorila je
otvoreni gradski salon, mjesto na kome se nedjeljom
nakon mise okupljao otmjeniji dio građanstva na podnevni
koncert Gradske glazbe.
Domaći je
kroničar, pak, u izvješću s otvorenja kavane primijetio
da su zrcala ljepši ures za kavanu negoli uljane slike,
koje je vidio u jednoj od otmjeno uređenih prostorija.
Doista, nakon modernizacije 1892. godine postat će to
Kavana od zrcala.
U
neposrednom susjedstvu Kavane Cosmacendi,
za leđima Gradske straže djelovala je Caffé de i Veci
(i Vecchi), s nekoliko
cabinets particuliers, namijenjenih, dakako,
kartašima iz otmjenijega društva. Tu je kasnije bilo
konačište Il Cappello (Klobuk), a zatim
Caffé Europa.
Giuseppe
Dezorzi, novi vlasnik kavane K Providnosti,
također nije gubio vrijeme. Ponukan modernim izgledom
Kavane Cosmacendi, požurio se već 1863. temeljito
proširiti i renovirati svoju staru kavanu,
što novine nisu zaboravile zabilježiti: „Caffè
dalla Mènega, najstarija i najveća gradska kavana,
započinje novi život pod ravnanjem Giuseppea Dezorzija.
Prostranija je nego ikad, vrlo pristojna i izvrsno
posjećena“. U toj se kavani inače tradicionalno okupljao
uglavnom kazališni svijet i kazališna publika, prvo iz
Plemičkog kazališta, a potom iz obližnjega Novog
kazališta, otvorenoga 1865. godine.
Taj snažni
prodor građanske društvenosti nije se očitovao samo u
afinitetu za kavane i kazališta, već podjednako i u
okupljanju na trgovinama, perivojima, šetalištima i
sličnim „prizorištima zajedničkog života“. Prvi javni
gradski perivoj u Hrvatskoj otvoren je 16. rujna 1829. u
Zadru, na tadašnjem bastionu Grimani, sada Perivoj
kraljice Jelene Madijevke. Dao ga je urediti vojni
zapovjednik Grada barun Friedrich Welden.
Na vrhu
brežuljka sagrađen je paviljon u obliku kineske pagode,
da bi kasnije na sjeveroistočnoj strani bila podignuta i
kavana u kvazimaurskom stilu. Zvala se jednostavno
Caffè al G iardino
ili popularno Kavana Dezorzi
(kasnije Battara). O njezinoj popularnosti i ugledu
najbolje svjedoči činjenica da je car Franjo Josip,
boraveći 1875. u Zadru, uz ostale gradske znamenitosti
posjetio i tu kavanu!
Odatle se
moglo prošetati bedemom do utvrde Moro (Poljana
Zemaljskog odbora) na kojoj je 1863. također uređen
perivoj. Ondje je agilni Antonio Cosmacendi „uz glazbu i
iluminaciju“ 1. svibnja 1864. otvorio „malenu, ali dobro
opskrbljenu kavanu“. Pod pojmom dobre opskrbe
podrazumijevalo se i nekoliko vrsta likera iz vlasnikove
tvornice.
Kako je među
otmjenim gostima bilo moderno osvježiti se sladoledom
ili čašom hladnoga piva, to je prvo na utvrdi Grimani, a
kasnije i na utvrdi Moro uređena hladnjača (ledana,
jacera) za čuvanje prirodnoga leda s Velebita. Sve dok
1908. poduzetnik Detoni nije u uvali Jazine započeo
proizvoditi umjetni led, prirodni se led čuvao i
upivnici Klingendrath nasuprot ulazu u Novo kazalište
(Bianchinijeva, 7).
Pojava
carske jahte Miramar u zadarskoj luci 1881. s
kraljevićem Rudolfom, neposredno nakon njegovih zaruka s
belgijskom kraljevnom Stefanijom, bila je dobar povod da
se nova kavana nazove Caffè Stefania.
Smjestila se na Novoj obali u prigradnji kuće Kirchmayer
(kasnije Oštrić), istočno od sadašnjega hotela
Zagreb. Njezino otvaranje označilo je početak
stvaranje novoga javnog prostora u Gradu –
reprezentativne promenade koja će postati blistavim
izlogom građanske mode i taštine.
 U
zraku se već osjećalo ozračje pomame za putovanjima,
koja je parobrodarska tvrtka Lloyd sve efikasnije
pretvarala u novu industriju, zvanu turizam. U ožujku
1890. gradonačelnik Nikola Trigari svečano otvara novi
Grand-Hotel „sa 60 soba, bogato opremljenih namještajem
i punim komforom, što ga je to moderno doba
zahtijevalo“. Nalazio se istočno od zvonika sv. Stošije.
Kada je u
ludoj naći na Silvestrovo 1894. priređena nezapamćena
fešta u povodu elektrifikacije Grada, prve električne
žarulje zasjale su, među ostalima, u Centralu i
Kavani od zrcala. Uskoro je električno svjetlo
uvedeno u Caffe ai Dalmati na Zelenom trgu,
restauraciju Augustina Gneda K pošti, u kavanu
Europa i dobru staru kavanu K Providnosti,
koja će početkom 1899. biti još jednom modernizirana:
„Stara
Caffè de la Mènega, dugo poznata kao Caffè alla
Provvidenza, potpuno je obnovljena, a uz to je
promijenila ime i vlasnika. Naziv je preuzela od
obližnjega Grand-Hotela, a renovirana je u velikom stilu
i eleganciji. Sada je to ugodan ambijent, s vrijednom
poslugom i dobrim novinama“.
|
|
Kavana svih kavana
 Reprezentativna
srednjoeuropska kavana
Central otvorena je 14. studenog 1891. godine,
u klimi kazališta i
opere, filharmonije i koncerata, u opuštenom
ozračju la belle époque, kada je Zadar bio
najbliže Trstu, Veneciji, Beču i Budimpešti, svemu onome
što se nazivalo duhovnim zajedništvom Mitteleurope. Bio
je to, kako je pisala dr. Marija Stagličić,
jedan od uzlaznih
trenutaka toga mediteranskoga grada koji je svojom
otvorenošću i iznimnim podnebljem, svojom
internacionalnošću i strateškim položajem uvijek bio
prožet dahom istočnojadranske metropole.
Kavanu su, prema projektu zadarskoga arhitekta Dujama
Markoča (Doimo Marcocchia), podignuli bogati nasljednici
obitelji Bakmaz u popularnoj Kalelargi, gdje je prvo
stajao samostan sv. Katarine, a zatim vojarna. Novine su
egzaltirano objavile da se pojavila „zvjezdarnica među
zvijezdama Kalelarge“.
Prizemlje slikovite historicističke zgrade rastvaralo se
nizom šiljastih arhivolta s neorenesansnim telamonima.
Iz trijema, dugoga 38 metara, širokoga tri metra i
visokoga osam metara, ulazilo se u prostor dugačak 31
metar, a širok 11 metara. U dnu dvorane bilo je mjesto
za svirače, a na krajevima po jedna vrata za prolaz na
prvi kat. Veći dio prvog kata zauzimala je velika plesna
dvorana, dugačka 19, široka 11, a visoka 10 metara, tako
da je svojom visinom obuhvaćala i drugi kat. Sa strane
su još društvene prostorije za biljar, čitanje i igru.
Novine nisu štedjele prostor za potanke opise
unutrašnjosti kavane: „Glavna dvorana - s crvenim
tapetama i alegorijskim freskama, te karijatidama i
štukaturama bijelim i pozlaćenim - zauzima prostor od
dvjesto četvornih metara, a visoka je sedam metara.
Četiri velika zrcala, dugačka tri metra i dvadeset, s
umjetnički obrađenim i pozlaćenim okvirima, zrcale
predmete, povećavajući snažan dojam. U unutrašnjosti su
raspoređene počivaljke i mali naslonjači od zagasito
crvenog baršuna, usklađenim s tapetama dvorane. Pedeset
vrlo otmjenih stolova raznih veličina, bijelih i
pozlaćenih, smješteno je u glavnoj dvorani. U sredini,
okrugle počivaljke u crvenom baršunu, od kojih dvije
opasavaju noseće stupove, nude svoju meku zamamu“.
Od ostalih brojnih detalja vrijedno je izdvojiti kako je
posebna čitaonica imala čak 50 (!) vrsta novina, dok je
„dvorana za biljar okupana u suncu koje u snopovima pada
s velikog prozora“. Isticalo se kako će „prekrasne
Prokurative - s vitkim balausterima i velikim vazama na
postolju - biti ugodno mjesto sastajanja ljeti“.
Ta i takva kavana odmah je postala i ostala mitsko
mjesto okupljanja svih zadarskih otmjenijih društava,
prostor za njihove balove, karnevalska ludovanja,
udvaranja, zabavne koncerte, za sve dokolice i
razbibrige.
Na nedjeljnim podnevnim koncertima ili večernjim
plesovima zvonile su canzonette Luigia Baucha i la
musica popolare Roberta Zankija, Franza Blaschea,
Aleksandra Ivančića ili don Ernesta Perića, dajući
cijelome sjaju posebno ozračje operetne opuštenosti.
U toj vrevi i šušuru, za nekim osamljenim stolom u kutu
sjedio je činovnik porezne uprave Floriano Stipanović i
strpljivo crtao kavansko blještavilo, koje je potom
reproducirano na razglednicama i šiljato diljem Europe.
S novim
stoljećem središte „prizorišta javnog života“ u Zadru
premješta se na Novu obalu. Najnovija, „vrlo elegantna
kavanaLloyd“, bila je od samoga početka „lijepo
opremljena umjetničkim električnim lusterima“. Nalazila
se točno ispred gata na Novoj obali, na istočnoj strani
neponovljivo šarmantnoga Trga Laurana ili Poštanskog
trga.
Samo malo
dalje na istok, u ožujku 1902. svečano je otvoren
novi hotel Bristol (sada Zagreb), s
elitnom kavanom, u kojoj se sastajao prvenstveno viši
sloj hrvatskoga građanstva. Vlasnik dvojne,
stambeno-hotelske zgrade bio je grof Alfonso Borelli, a
hotel je pripadao Ugarsko-Hrvatskom parobrodarskom
društvu iz Rijeke.
Novinski je
kroničar izvještavao: „Bristol zauzima sada samo
prvi i drugi kat palače kneza Borellija, kao i
prizemlje. U prizemlju je smješteno pet dvorana (…) Te
dvorane obojene su svjetlozeleno, sjaju se kao ogledalo,
ukrašene odgovarajućom pozlatom – pružaju zaista
gospodski izgled, koji odgovara jednom velikom gradu. Na
prvom i drugom katu 44 sobe pružaju gostu svu udobnost
dostojnu hotela prve kategorije. Svugdje su postavljene
električne žice za svjetlo i zvonca. Uvedena je i voda“.
Manje je
poznato da je ta zgrada trebala postati Hrvatskim domom.
Godine 1910. osnovana je istoimena udruga na čelu s
Alfonsom Borellijem. Imala je zadaću prikupiti sredstva
i podići zgradu u kojoj bi bila velika kazališna dvorana
i prostorije za sva zadarska hrvatska kulturna društva.
Nakon brojnih peripetija kupljen je hotel Bristol,
otpočele su pripreme za adaptaciju, ali je Prvi svjetski
rat sve upropastio.
Odmah nakon
otvorenja hotela, već u istom mjesecu, Lloyd je
uzvratio udarac. Modernizirao je postojeći prostor i
otvorio depandansu u neposrednoj blizini Bristola:
„Lloyd je znatno proširen doda tkom
dugoga i elegantnog salona karakteristične boje i bogato
urešenoga raskošnim zrcalima. Lijepi novi salon, okrenut
na jug, s pogledom na more, bit će ugodan za boravak,
osobito zimi. Također je počela raditi kavana u
paviljonu Perlini. Razveseljen glazbom, tu će se,
posebno ljeti, ali i za vedrih zimskih poslijepodneva,
premjestiti tradicionalni listón“.
Među osobito
popularna okupljališta mondenoga građanskog staleža
valja također ubrojiti toplice, kupališta i lječilišta.
Kao jeftina kopija njihova sjaja, u Zadru su podignuta
dva gradska kupališta. Nisu služila samo kao kupališta
već još više kao dokoličarska okupljališta mladeži,
mjesta zabave i razonode, a za sparnih ljetnih večeri
kao prostori za obiteljske izlaske, večere i osvježenja
U moru,
istočno od lukobrana, ispred kuće Andrović (Obala kneza
Trpimira, 4) i sadašnje poslovne zgrade Tankerkomerca,
bilo je staro, tzv. Vojno kupalište (Bagno
militare), sa svlačionicama, sunčalištima i
kavanama, među kojima se isticao Zlatni lav (Leone
d’oro) Šime Kadije. Nacrti za njegovu gradnju još se
čuvaju u Državnom arhivu.
Mnogo je
atraktivnije, osobito za mladež, bilo tzv. Građansko
kupalište (Bagno civile), zapadno od
lukobrana. Prvo među njima, poznato kao kupalište
Rajčević, podignuto je 1888. odmah uz lukobran, točno
ispred buduće tvornice Luxardo, sada Maraska.
Ondje je 1898. privremeno smješteno spremište veslačkoga
kluba Diadora.
Nešto
zapadnije, ispred vile Tripalo (Trpimirova obala, 13),
poduzetnik Frane Jakelić sagradio je 1895. „zgodno misto
za stanovanje i kupanje“, a desetak godina kasnije
znatno ga
proširio i preuredio. Taj prostor s kabinama, kavanama,
garderobama i restauracijama, poznat kao kupalište
Spiaggia, ostao je najvažnije, najveće i
najpopularnije zadarsko ljetno okupljalište sve do
Drugoga svjetskog rata.
Daljnji će
se razvoj usmjeriti na grandiozne planove izgradnje
superluksuznoga i mondenog ljetovališta na Boriku, koji
je od Zadra trebao napraviti dalmatinsku Opatiju.
Umjesto toga. Zadar je 1918. pretvoren u izolirani
prekomorski posjed Kraljevine Italije.
U novoj
državi prvo je 1922. zatvorena Kavana od zrcala,
a iduće godine od kavane K Providnosti
napravljena su dva kafe-bara: Roma i Sportivo.
Kavana Lloyd postala je kavana Italia, a
njezina depandansa San Marco. Hotel Bristol
preimenovan je u hotel Excelsior. Između
Italije i San Marca Aldo Meštrović otvorio je
Caffè Bar Garibaldi, a na Staroj obali sagrađen
je hotel Roma (u socijalizmu Beograd).
Najgore se,
pak, dogodilo kavani Central. Do temelja je
porušena 1938. godine. Novi vlasnik Antonio Zeraušek dao
je sagraditi modernu zgradu u kojoj je ostala kavana
istoga imena, ali sasvim drukčijega izgleda. Na
simboličnoj razini završena je jedna a počela druga
epoha zadarskoga kavanarstva. Nacrt je izradio tršćanski
arhitekt Umberto Nordio, a reljef na istočnome zidu, u
Ulici Kraljskog Dalmatina, isklesao je Korčulanin
Francesco Stecca prema nacrtu splitskoga arhitekta
Vicenza Fazola sa Sveučilišta La Sapienza
u Rimu.
Nakon Drugog
svjetskog rata
Central je poživio još šezdesetak godina i tada
se definitivno preselio u povijest.
|
