GRADSKI ĐIR ILI ARS MEMORIAE

Učiniti đir, dakako, ne znači biti u điru ili staviti koga u đir. Još manje znači da je u pitanju kakva fora (način). To čak nije ni obična kratka šetnja, krug ili obilazak. Kako je već istraženo, mladi u Zadru shvaćaju đir kao način društvenog života. U đir idu ne bi li koga vidjeli ili bili viđeni. Za razliku od njih, starijima je đir i duhovna i fizička rekreacija. Điraju kako bi protegnuli noge, ali pritom dobro paze hoće li koga sresti, baciti ćakulu ili popiti kavu (točnije, macchiato).

Cijela pojava, uostalom, nije specifično zadarska. Puno je šira i kompleksnija, ali u Zadru ima osobito značenje. To je grad u kojem demografski skokovi i šokovi izazivaju poseban odnos stanovništva prema gradskoj prošlosti, tvarnoj i duhovnoj.  Ništa ne znači što Zadar ima, kao rijetko koji drugi hrvatski grad, dugu tradiciju tiskanja informativnih vodiča, od Sabalicheva Guida archeologica iz 1897. i Bersina Guida storico-artistica iz 1926, preko većeg broja vrijednih izdanja prof. Ive Petriciolija, do suvremene publikacije dr. Antuna Travirke. No sve su to strukovni kulturno-povijesni vodiči, odveć specijalizirani za dokone domaće šetače koji na grad gledaju iz antropološke perspektive.

Više ih zanima dinamika procesa, nego statična arhitektonska forma. Žele nesistematično i ležerno tragati za nečim što će sami otkriti, za onim što je na granici između imaginacije i jave, što je bliže poeziji nego zbilji. Za njih je doživljaj autentičan onoliko koliko je osoban. On je zadnja crta obrane od marketinga i brenda, virtualizacije zbilje i medijskog posredovanja doživljaja.

Dakako, takav način prekapanja po kolektivnoj gradskoj memoriji nije sustavan. Umjesto pribranosti i raščlambe predodžaba (imagologije), cijeli ritual više sliči prelistavanju laičkoga brevijara, lutanju bezgraničnim prostorima sjećanja i imaginacije, dijalogu s onima kojih više nema, a ipak postoje.

Pri tomu se ne bi moglo govoriti o povlačenju u pasatizam ili o sentimentalnom uzdisanju za dobrim starim vremenima. Reklo bi se prije kako je u pitanju ars memoriae (umijeće prisjećanja), patetika osvrtanja za davnim danima, prizivanje duhova, neka vrsta magije.

Bez prošloga se ne može razumjeti sadašnje. Ili, pamtiti – znači ponovno uspostavljati bliskost, kako bi rekao Josif Brodsky.

(Nastavak u pripremi)