JOSO ŠPRALJA | 1 | 2 |

Joso Špralja je prema svemu, prema rođenju, odgoju, fotografskoj izobrazbi i kreativnom izričaju, a najviše prema emocionalnoj povezanosti s rodnim krajem, autentičan zadarski fotograf. Njegov Zadar, međutim, nije ograničen na uzak, urbani prostor. Obuhvaća cijeli negdašnji gradski ager, navlastito otočni dio. Stari, introvertni Grad-utvrdu, preobrazio je u otvoreni Grad-luku, koji je potpuno, cijelom svojom dužinom, okrenut moru. Dok su drugi s mora snimali panoramu Zadra, Špralja je sa zadarske Nove obale snimao pogled na Zadarski kanal i otok Ugljan. Ostao je cijeloga života opsjednut Zadrom, morem, otocima, tajanstvenim svijetom morskih dubina i svakodnevicom otočana, ali podjednako i misterijem Žene koja na njegovim fotografijama najčešće izranja gola iz mora, kao simbol djevičanske Energije. Prvi je zadarski fotograf koji se opsesivno bavio snimanjem akta.            

Rođen 23. svibnja 1929. u Varošu, ondašnjem živom i bučnom središtu sitnih gradskih obrtnika - kovača, postolara, pekara, bravara, bačvara - sudbinski je bio predodređen postati zadarskim pjesnikom. Rano se počeo izdvajati iz anonimne mase bosonoge varoške dječurlije: „Uvijek sam bio dijete na svoju ruku (…) Dok su drugi po tržnici krali smokve, grožđe i lubenice, ja sam pravio brodove, crtao gradove, smišljao svoje prve skulpture“ [5786]. Svijet mu je bio zatvoren u začaranom trokutu: dom obitelji Brkan - crkva sv. Mihovila - atelijer majstora Jeričevića. U obiteljskome domu Brkanovih, u kojem je rođen i odgojen, vrlo je rano opčinjen čarobnim svijetom umjetnosti, u sv. Mihovilu počeo je pjevati sa samo šest ili sedam godina [6004], a u atelijeru majstora Jeričevića učiti misterij fotografske magije s jedva 13 godina. Često je govorio: „Brkanovi su bili moja akademija“ [5786]; „Odgojili su me i uputili me u umjetnički svijet“ [5829]; „Sve ono što sam postigao svojim fotografijama, osim prirodnog dara u sebi, mogu zahvaliti Brkanu“ [5885]. Tome treba još dodati da je ponad njegove burne stvaralačke avanture trajno bdio tihi i samozatajni anđeo čuvar, supruga Angiolina [6113].

Odmah nakon ulaska partizanskih jedinica u Zadar, Špralja se priključio članovima ratne Kazališne družine koji su s otoka stigli u Grad potkraj 1944. Među njima  bio je fotograf i pjevač Rudi Martinov. Već 3. prosinca priredili su predstavu u kojoj je Špralja pjevao arije iz Tijardovićevih opereta [2060]. U sličnoj je predstavi nastupio i 21. siječnja 1945. godine. Družina se uskoro spojila s ansamblom novoosnovanoga zadarskog Hrvatskog narodnog kazališta, a Špralja je nastavio rješavati svoju životnu dilemu - fotografija ili pjevanje. U atelijeru Ratka Novaka nastavio je naukovati fotografiju, a u Zadranina Ante Salvara (1898 - 1952), tenora Praške opere, učiti pjevanje [6004].

Time što se 1950. zaposlio u Znanstvenoj knjižnici, a zatim u Arheološkom muzeju, postao je prvim profesionalnim zadarskim fotografom koji je radio izvan obrtničkoga atelijera. To je doba kada je, kako je ostalo zapisano, „počeo razmišljati kako se može postići da fotografija bude nešto više od najobičnije vjerodostojnosti“ [5732]. Radeći neposredno s umjetninama trajno je razvijao osjećaj za umjetničku formu. Uz to, ugledni zadarski arheolog i konzervator Božidar (Darko) Vilhar (1921 - 1999) uputio ga je u keramičarski postupak [5786]. No pjevanje nije mogao nikako zaboraviti. Godine 1951. nastupa kao solist u Tijardovićevoj opereti Spli’ski akvarel, koju su zajednički priredili glumci Narodnog kazališta, zbor Petra Zoranića i orkestar Gradske filharmonije [2134]. Tada se ponovno okreće fotografiji. Zagrebački časopis Naša fotografija objavljuje 1952. razgovor s njim i reproducira tri njegove snimke [3021]. Prvi veći javni uspjeh, pak, bilježi 1953. Na natječaju beogradske Foto-kino revije, na koji je prispjelo oko 10 tisuća fotografija, osvaja prvu nagradu [5732]. Za promjenu, iste godine sudjeluje u večeri opernih arija [2036], a 1954. tiska prvu knjigu fotografija [2030]. 

Vodič Muzeji i zbirke Zadra, u nakladi zagrebačke Zore i redakciji profesora Mate Suića, formalno nije Špraljina knjiga, ali jesu gotovo sve njegove fotografije. Kao snimatelji naznačeni su Joso Špralja i Ivo Tomulić. Potonji je bio fotograf Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Godine 1951. snimao je za katalog Krležine izložbe Zlato i srebro Zadra. Manji dio toga gradiva korišten je za zadarski Vodič, a sve ostalo, najmanje 90 posto fotografija, snimio je Špralja. U pitanju je iznenađujuće solidna knjiga na 190 stranica, formata 22,5 × 15,5 cm. Tiskana je u bakrotisku, a svaka od 150 vrlo kvalitetnih fotografija objavljena je preko cijele stranice.

To je iznimno bogat i vrijedan uvid u vrlo rano razdoblje Špraljina rada, koje je ostavilo dubok trag u njegovu stvaralačkom postupku. Sudeći prema nadnevku uvodnika, fotografski su predlošci bili pripravni najkasnije u travnju 1953, kada je Špralja iza sebe imao tek pet godina fotografske prakse. Besprijekorno vlada tehnikom i tehnologijom, ne muca, nije površan ili neodlučan; čist je i suzdržljiv u načinu snimanja, discipliniran u kadriranju, zna izabrati prikladnu rasvjetu i pozadinu, uočiti i izlučiti detalj, riječju - strukovno je obavio posao kako u takvim publikacijama neće biti obavljen u idućih 50 godina. Takve rezultate mogao je postići samo snimatelj koji je odgojen među umjetninama i koji je osjećao duh tradicije Tomasa Burata i tvrtke Alinari.

Dok sitni nakit, ulomci keramike ili staklo iz Arheološkoga muzeja prizivaju u sjećanje Buratove albume, dotle se kamena plastika bitno razlikuje od Buratova načina snimanja. Umjesto njegove distanciranosti, Špraljina kamera istraživački zainteresirano traga za detaljima. Više je evokativna nego objektivna. Dapače, portreti, bilo kamenih poprsja bilo pozlaćenih relikvijara, razvidno otkrivaju nastojanje snimatelja da unese elemente osobne interpretacije. Monumentalne statue dvaju rimskih imperatora iz Nina nitko nije bolje fotografirao ni prije ni poslije Špralje. Oba su cara snimljena iz donjega rakursa, što im pojačava majestetičnost. Isto tako, oba su odijeljena od vremena i prostora. Car August okupan je suncem ispred sasvim crne pozadine, koja još više ističe sjaj mramorne bjeline kipa, dok je bezglava statua nekoga od Klaudijevaca postavljena ispred neba s dva-tri prozirna oblaka, koji joj daju nevjerojatan osjećaj lakoće, sugerirajući nadnaravni silazak božanstva s nebeskih visina.

Ono što se nije moglo osjetiti ni u jednoga zadarskog fotografa u doba talijanske vlasti, osjeća se sada na ranim Špraljinim fotografijama - duhovna veza s europskom kreativnom fotografijom među dvama svjetskim ratovima. Premda se razlikuje u postupku, Špraljin Klaudijevac ipak neposredno podsjeća na fotografije pariškoga snimatelja Pierrea Bouchera iz 1936. Snažan duhovni dodir manifestira se dubokim nadrealističnim senzibilitetom, dok se razlika ponajviše uočava u Špraljinu osjećaju za dokumentarističku stegu. Oboje, nadrealistični senzibilitet i dokumentarna ozbiljnost, ostat će trajnim odlikama Špraljina fotografskog postupka.

Iste godine, 1954, mladi je Špralja bio počašćen sudjelovati u probranu društvu snimatelja koji su radili fotografije za monografiju Zadar 1944 - 1954. [2029]. Bili su to Ante i Zvonimir Brkan, Tošo Dabac, Ratko Novak i Ivan Jeričević". Prva dva snimila su 83 fotografije, Tošo Dabac devet, Ratko Novak 45, Jeričević dvije, a Špralja četiri. Među njima posebnu dokumentarnu vrijednost ima snimka restauracije Gradske lože.

Životna dilema - fotografija ili pjevanje

Špralja, dakako, ne napušta pjevanje. Kao operetni solist pojavljuje se na sceni Kazališta lutaka [2034, 2129], a u svibnju 1956. pokušava definitivno razriješiti dilemu. Pjevajući na sceni Narodnog kazališta ulogu grofa Schobera u Schubertovoj opereti Tri djevojčice [2036, 2134, 2034], sam je snimio promidžbene fotografije predstave. Snimke takva formata, elokvencije i kultiviranosti nisu do tada bile viđene u zadarskoj kazališnoj praksi. Negativi su ostali pohranjeni u arhivu bivšega Narodnog kazališta. Na broju su 22 negativa 6 × 9 cm i 12 negativa 6 × 6 cm [4034]. Tada je, također, snimio i dvije predstave Narodnog kazališta [4032, kat. br. 171, 172]. No pjevački je uspjeh ipak imao puno veće značenje. Na nagovor slikara Jerolima Mišea odlazi studirati pjevanje u poznate profesorice Marije Borčić u Zagrebu, ali bez ičije materijalne potpore. Uzdržavao se pjevajući u sekstetu Bogdana Sepčića i surađujući sa skladateljem Marijem Nardellijem [5885, 6004]. To nije bilo dostatno ni za podstanarsku sobu u Zagrebu, a kamoli još za obitelj u Zadru.

Trebalo je doslovce opet početi sve ispočetka. Godine 1958. sudjeluje kao solist na svečanom Zoranićevu koncertu [2036], ponovno nastupa u obnovljenoj predstavi Tri djevojčice [2036, 2134], za koju ponovno radi fotografije, od kojih je sačuvano 27 negativa 6 × 6 cm [4034]. Te je godine, također, sudjelovao u radu žirija prve izložbe zadarskoga Foto-kluba [5726], ali je puno važnije što se pred njim otvorio novi veliki fotografski izazov. Od proljeća 1958. do ljeta 1961. redovito je snimao predstave tadašnjega Narodnog kazališta. Praktično je bio službeni kazališni fotograf.

Na izložbi, priređenoj 1985. u povodu 40. obljetnice Kazališta, izloženo je čak 65 njegovih fotografija velikoga formata. U pripremi za izložbu, pak, pronađeni su negativi 87 glumačkih portreta i 30 predstava. Ukupno je sačuvano 509 negativa 6 × 6 cm i pet negativa 6 × 9 cm [4034]. Uz njih su i negativi operete Tri djevojčice, zatim 11 negativa predstave Domišljata djevojka koju su 1958. igrali amateri iz ondašnje Tvornice mreža, 12 negativa tekstila iz rake sv. Šime, 11 negativa obitelji Akerman, također iz 1958. te 25 neidentificiranih negativa. Svi su formata 6 × 6 cm. 

Negativi su pronađeni u zabačenoj prostoriji, pod hrpom otučene žbuke i starih papira. Ležali su tako nezaštićeni još od radova na preuređenju Kazališta (1964 do 1968). Očišćeni su od prašine, razvrstani u omotnice prema predstavama i pohranjeni u posebnu kutiju. U katalogu je za sve Špraljine eksponate navedeno ime, ali su samo dva reproducirana. Obrnuto, u reprezentativnoj monografiji Pedeset godina Hrvatske kazališne kuće [2122] tiskan je vrlo bogat izbor iz Špraljine kolekcije, ali bez navođenja imena snimatelja. Špralja je snimio fotografiju na naslovnici, portrete na str. 14 (dolje), 15 i 60 (dolje, lijevo), te predstave na popisu repertoara pod brojevima 142, 145, 167 - 172, 174 - 187, 189 - 195 i 199 - 201. Od dijela sačuvanih negativa 2004. godine povećane su fotografije za izložbu pod naslovom Čuvari kazališnih uspomena [4083] i za stalni postav u kazališnome predvorju. Dio fotografija velikog formata, ukupno sedam, korišten je na izložbi scenografija ak. slikara Zdenka Venturinija, 1964. godine [4013].

I iduća godina, 1959, protekla je u traženju uporišta među pjevanjem i fotografijom. U travnju je izlagao u Zadru na izložbi Fotografija u službi kazališta na kojoj je nagrađen drugom nagradom za Portret glumice. Skupina novinara Glasa Zadra (Narodnog lista) podijelila mu je nagradu za najbolju kolekciju [5730]. U istom mjesecu, na koncertu održanom u čast Tjedna drame jadranskih kazališta, u okviru kojega je priređena izložba, nastupio je kao solist s arijama iz opera Jakova Gotovca [2122]. Na završetku Tjedna glumci ondašnjega Narodnog kazališta darovali su hrvatskom književniku Ranku Marinkoviću velik i bogat album atraktivnih Špraljinih fotografija zadarske predstave Glorija [5731].

Za Špralju je, pak, 1959. godina završila u znaku fotografije. Nagrađen je plaketom na tradicionalnom Salonu 20. listopada beogradskoga Foto-kluba, na kojemu je izloženo 200 fotografija. Nagrađena fotografija pod naslovom Tvrdoglavci bila je prije toga, u lipnju, objavljena na naslovnici beogradske Foto-kino revije [5732]. Salon fotografije 20. listopada, priređivan od 1955. u čast dana oslobođenja Beograda, uživao je u ondašnje vrijeme velik ugled među fotografima bivše Jugoslavije. Špraljin uspjeh nije bio neočekivan. Tijekom pedesetih godina afirmirao se u izlagačkim krugovima Rijeke, Vinkovaca, Splita i Opatije [5732]. Uz braću Brkan, jedino se njegovo ime spominje u reprezentativnom katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj 1848 - 1951 među imenima „tadašnjih najznačajnijih izlagača“ iz Zadra [2096].

Pod sretnom fotografskom zvijezdom završena je i 1960. godina. U Gradskoj loži, 4. prosinca, upriličena je prva samostalna Špraljina izložba, ili kako je zapisao arhitekt Josip Budak, „retrospektiva razvoja lirskog protagoniste umjetničke fotografije“ [5734]. Bila je popraćena malenim, ali pristalim katalogom s ukupno deset reprodukcija i Budakovim predgovorom. Neusporedivo više i bolje nego za izložbu braće Brkan godinu dana ranije, kada je tiskan samo popis izložaka na običnu deplianu. U pjesnički intoniranom predgovoru, Josip Budak nije inzistirao na objektivnosti kamere, kako se tada običavalo, nego na značenju subjektivne, autorske uloge snimatelja: „U ljudskoj cameri obscuri kriju se beskonačne snimke života. Rijetki zavire u tu tamnu komoru i pretvore snimke u pozitive svijesti, a svaki se nada i vjeruje, da će ih ne samo kopirati, nego i uvećati“ [4011].

Izloženo je ukupno 60 fotografija, podijeljenih u skupine pod naslovima Portret, Figura u ambijentu, Čovjek i more, Akt. Zadnja je skupina, međutim, eksplodirala kao bomba. Joso Špralja, pisale su novine, „unio je, ne samo s likovno estetskog, nego i sa  zasebnog, moralno etičkog aspekta, zanimljivu uzbunu u kulturni život grada“ [5734]. Javnost je ostala šokiranom. Dakako, neusporedivo se više uznemirila oficijelna struktura vlasti negoli kulturnjački stalež.  Grad se prvi put suočio s izložbom fotografskoga akta. To više nisu bile ilegalne „najbestidnije i gnusne fotografije (…) kojima se služe pokvarene i bezbožne osobe“ iz 1875. godine [5111], već eksponati velikih formata, javno izloženi usred Grada.

Cijeli je Grad brujio, ali ne o Špraljinu stvaralačkom potencijalu ili kreativnoj vrijednosti njegovih fotografija. Čak ni eventualne erotske implikacije nisu bile toliko sablažnjive, koliko je bila velika malomišćanska znatiželja utvrditi identitet djevojaka koje su se drznule svući gole. Nespremna razlikovati akt od pornografije, vlast je, ovaj put suglasno i politička i crkvena, izložbu proglasila skandaloznom, nećudorednom i sramotnom. Od takve ocjene do skidanja dijela ekspozita s izložbe nije bio dalek put. Nije to bilo ništa neobično. Samo dvije godine ranije u tom istom Zadru, koji je tada brojio jedva 25 tisuća stanovnika, onemogućen je izbor ljepotice na Međunarodnom sajmu ribarstva!

Tragova o skandalu oko Špraljine izložbe, dakako, nema. Odluke su se u ono doba donosile podalje od ušiju javnosti. Kulturna rubrika Narodnoga lista, koja je inače vrlo pedantno bilježila i beznačajne događaje, objavila je samo nekoliko redaka o tome da je održana izložba [5733], a sve ostalo prepustila Josipu Budaku da „objasni" u prikazu. Uz upadljivo velik uvod i objašnjenje, Budak je podržao oficijelni stav: „Zadar - bez stalnih eksponata skulpture (…) - nije estetsko-kritički pripravljen na likovni doživljaj akta (…) U tim likovnim senzacijama ljudskog duha bezuvjetno je potrebna eliminacija nagona, kako bi estetskom suzdržljivošću mogli emotivno etički doživjeti akt (…) S toga specifičnog stanovišta ispravno su postupili faktori društvenog morala kad je njihovom intervencijom na ovoj konkretnoj izložbi reduciran neznatan broj uglavnom studijskih fotosa iz razloga i etike i estetike. Isto tako je ispravno ograničen pristup nedozreloj mladeži“ [5734].

Gotovo 25 godina kasnije pisalo se da su eksponati sa Špraljine izložbe „poslani u Zagreb na ekspertizu u kojoj sudjeluje i Tošo Dabac. Ekspertiza je pozitivna. Stari majstor javno je pohvalio svog mladog kolegu. Ali izložba je propala. Špralji su radovi vraćeni tek nakon nekoliko mjeseci“ [5786]. Nije jasno tko je poslao  fotografije i na čiji je zahtjev obavljena ekspertiza, ali skandal je doista izbio. Njegove uzroke pokušalo se razmrsiti u katalogu Špraljine izložbe iz 1983. godine: „Danas sigurno nema gledaoca koji bi na tim fotografijama otkrio i najmanje erotske, a kamoli pornografske primisli. Ali u ono doba (…) više se raspravljalo o javnoj sablazni nego o izložbi (…) Špralja je tada tako iznenada raskrstio s tradicionalističkim pojmom akta da je nesporazum bio neizbježan. Usred svjetske reafirmacije pikturalizma (…) odbacuje slikarski način izoliranja čiste forme, odnosno dematerijaliziranja ženskog tijela i neposredno, bez idealiziranja snima golu ženu, a ne ˝umjetnički akt˝. Ti snimci nisu izazivali nikakve skulptorske ili slikarske reminiscencije. Bile su to čiste fotografije. Autentičnost je bila ona njihova snaga što je uznemirila ondašnju javnost koja je, shvaćajući fotografiju kao surogat stvarnosti, odjednom otkrila da Špraljini aktovi nisu umjetnička fikcija već autentično žensko tijelo“ [4032, 5783].

Pune 34 godine kasnije ta je izložba nazvana izložbom erotske fotografije, a za Špralju je rečeno da je „davnih pedesetih godina napustio Zadar poslije nesporazuma oko svoje prve tadašnje izložbe“ [5889]. Ne bi se moglo tvrditi da je metež oko izložbe bio uzrokom radikalne Špraljine odluke iz 1961. godini. U pitanju su puno dublji razlozi. Deset je godina nizao pjevačke i fotografske uspjehe, ali od toga nije mogao živjeti i prehraniti obitelj. Štoviše, izgledi za budućnost nisu bili nimalo sjajni. Zoranić je tonuo u letargiju, Klub kulturnih radnika Juraj Baraković prestao je djelovati, raspala se Filharmonija, a Narodnom kazalištu preostala je još samo godina - dvije do potpunoga kolapsa. Morao je nešto poduzeti. Još je u ljeto 1961. gostovao sa Zoranićem u Mostaru, gdje je izazvao oduševljenje, posebice svojom amblematskom baladom Mene zovu bodulo [2036], a tada se uputio u Kanadu, u posjet šogoru Rudiju Martinovu.

Ono što nije mogao riješiti u Zadru u deset godina, riješio je u Torontu vrlo brzo. Nije se trebao dugo predstavljati da bi bio zapažen kao šansonjer i da bi požeo velik umjetnički i poslovni uspjeh. U Kanadi je ispisao bogatu i burnu pjevačku biografiju, dugu više od 20 godina, koja ide u red najblistavijih biografija suvremenih hrvatskih estradnih umjetnika i uspješnih poslovnih ljudi [5786, 5829, 5885, 6004, 6099, 6113]. Njegov ugled na kanadskoj estradi potvrđen je još jednom 2000. godine, kada je, u povodu 50. obljetnice diskografske tvrtke EMI, svečano promoviran glazbeni CD najpopularnijih pjesama što ih je šezdesetih godina pjevao u duetu s izraelskom ljepoticom Malkom Marom [6159, 6160]. Najiscrpniji i najbolji prilog o Špraljinu životu i uspjehu u Kanadi objavio je početkom 1999. Željko Žutelija u zagrebačkoj Gloriji  [6113]. Ilustriran je s čak 24 fotografije.

Cijelo to vrijeme fotografija je, dakako, bila zapostavljena. Ali, nije keramika. Progonjen vječnim stvaralačkim nemirom, upisao je studij keramike i kiparstva na Ontario College of Art i Central Tehnical School. Već 1968. samostalno je izlagao u Jack Pollock Gallery u Torontu [4052, 6113]. Kako su koncertne turneje s vremenom bivale kraće i rjeđe, to je obiteljski restoran for rich and famous u Torontu sve više pretvarao u atraktivnu likovnu galeriju i koncertnu dvoranu.

Godine 1981, točno na dvadesetu obljetnicu odlaska u Kanadu, Špralja je u Zadru upriličio veliku izložbu keramike i terakote. Gradu je darovao kolekciju od tridesetak dekorativnih keramičkih tanjura. Predani su na čuvanje Domu hrvatske mladeži [5829]. Kao svi raniji povremeni posjeti rodnom kraju, otocima i moru svojega djetinjstva, tako i ovaj nije mogao proći bez fotografskih bilježaka, a novi vizualni doživljaji tražili su poredbu s onima zabilježenima prije tridesetak godina. Otvorena je Pandorina kutija negativa iz pedesetih godina kojima su pridodani novi, snimljeni 1971, 1981. i 1982. godine. Rezultat je bio velika retrospektivna izložba, priređena prvo u srpnju 1983. u Torontu pod nazivom The Sea, a tada, od 20. rujna do 5. listopada, u zadarskoj Gradskoj loži. Izložene su 32 fotografije, najčešće velikih formata, iz pedesetih godina i 25 fotografija u boji iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Tu su se, dakako, na svojim starim mjestima, ponovno našli i sudbonosni aktovi iz 1960.

Bila je to, kako je pisalo u katalogu, svojevrsna provjera autentičnosti Špraljina fotografskog opusa. Tada je, također, utvrđeno da „Špralja prihvaća vjerodostojnost kao inherentno svojstvo fotografije i zasniva svoj kreativni postupak na emocioalnom odnosu prema stvarnosti“ te da je sadržaj njegovih fotografija „najčešće prožet emocionalnim nabojem koji mu daje snagu trajne vitalnosti i umjetničke uvjerljivosti“. Za primjer je uzeta fotografija veslača na starom leutu, koja bez transformacije u simbol ili metaforu stvara „čudnu auru tajanstvenosti“, pobuđujući „čitav niz neliterarnih asocijacija“ i prodirući duboko u pamćenje „i kao stvarnost i kao nadrealna vizija“. Zaključeno je da „korijene takva Špraljina kreativnog odnosa prema stvarnosti treba bez sumnje tražiti u njegovoj dubokoj emocionalnoj povezanosti s rodnim krajem“ [4032, 5783].

Izložba je izazvala još veće zanimanje javnosti nego 1960, pa je ovaj put, uz to što nije reducirana, ostala otvorenom dulje od predviđena vremena. Postavilo se „logično pitanje o uzrocima tako velikog interesa. Pretpostavka da se radi o evokaciji sentimentalnih uspomena starije generacije gledalaca ili popularnosti lokalne tematike, nije dovoljno uvjerljiva, jer su i mladi bili također podjednako zainteresirani, a mnoge izložbe s domaćom temom često su znale proći nezapaženo. Osim toga, radi se o publici koja je tradicionalno naviknuta na fotografske izložbe, a time i na viši stupanj kritičnosti. Zasićeni neprekidnim simuliranjem fatalizma, šokiranjem po svaku cijenu ili idealiziranjem stvarnosti uime vječne (formalne) ljepote, gledaoci su na Špraljinim fotografijama otkrili jednostavnost i toplinu malih, svakodnevnih stvari i događaja, ozračje neke smirene i skoro romantične kontemplacije“ [4502].

Iduće godine izložba je upriličena u beogradskom Salonu fotografije [4033], a 1985. u Muzeju grada Zagreba. U prigodi beogradskoga postava rečeno je da „njegova emocionalna interpretacija stvarnosti nije filozofski gusta i neprozirna već lirski jednostavna i transparentna (…) On je tihi pjesnik sjetnih kantilena rodnom kraju. Stara jedra njegovih brodova ne prkose olujnim vjetrovima već spokojno, bez patetičnog grča agonije, dotrajavaju svoje posljednje dane“ [4502]. U Zagrebu je, pak, istaknuto da Špraljine fotografije „ne govore samo o zadarskom kraju, već i o fotografskom gledanju i poimanju. U ono vrijeme od fotografije na izložbi očekivalo se da bude ˝umjetnička˝ po tradicionalnoj kompoziciji i interpretaciji motiva. Ipak, jak osjećajni naboj i neposredno zahvaćanje odabranog sadržaja čine ove snimke Jose Špralje vjesnikom promjena. Pojam umjetničke fotografije širi se i u njega ulazi vrijednost dokumentarnog i neposrednog, emocionalnim angažmanom običnog zapisa kamere“ [5792].

Povratak fotografiji

Špraljina emocionalna povezanost sa Zadrom i njegova stvaralačka reimaginacija povijesnih zadarskih prostora doista će se naposljetku stopiti u nadrealistični amalgam utopije i zbilje. Tražeći u Zadru pogodnu lokaciju za galeriju, dobio je na porabu Mali arsenal, kojemu je sa sjeverne strane, prema nacrtima arhitekta Ive Bavčevića, prigradio stambeni prostor. Slučaj je htio da su arheološka istraživanja, provedena tijekom gradnje, otkrila duboko pod zemljom dio nepoznatih ostataka srednjovjekovnoga obrambenog kaštela. Ondje je smješten radni prostor, u kojemu se, kao u kakvu alkemičarskom laboratoriju, miješaju staro i novo, prošlost i sadašnjost, mašta i zbilja. Samo malo južnije, s druge strane Perivoja Gospe od Zdravlja luta još uvijek živi duh negdašnjega Buratova fotografskog atelijera.

Vraćajući se fotografiji, Špralja je 1988. i 1989. pobrao na Međunarodnom salonu fotografske umjetnosti u Giuliani Dalmati Clubu u Sidneyu prvu i drugu nagradu [4052], a potonje godine u bivšem zadarskom kafiću Donat, u Klaićevoj ulici, priredio izložbu fotografskoga akta u boji, o kojoj dr. Vinko Srhoj piše: „Osjećajući pomalo da mu u crno-bijeloj fotografiji izmiče pun intenzitet dojma, da u crno-bijelom registru ne može dočarati sve one optične začudnosti zavičaja, utekao se koloru kao prirodnom savezniku u razotkrivanju suštinske rasvjete podneblja koje je neodvojivo od snažne kolorističke insolacije (…) Joso je dosljedno liričar, fotograf ugode i prirodnosti, jedan od onih koji neprestano snima ono što zaista i voli: jednu primarnu opsesiju krajolikom i usnulim Erosom, ponekad po cijenu da zabilježi i one momente u kojima nema puno više od ljubavi za širokim zagrljajem svega što u zavičaju živi kao oku ugodna melodija fotografskog sjećanja“ [5817].

Trajna vezanost za fotografiju, na jednoj strani, a na drugoj strani, pak, rezultati velikoga zanimanja za ostale medije stvaralačke ekspresije, doveli su do njihova prožimanja na kolažima, izloženima u svibnju 1989. u Kulturnom centru koledža Glendon u Torontu. Ukupno 22 velika formata rađena su kombinacijom tempere, ulja na platnu, prepariranih ribljih koža i mekušaca, te zlatnih folija i fotografija u boji, uglavnom aktova, zadarskih otoka i povijesnih spomenika. „Rezultat je vrsta nadrealistične erotske utopije mora“, zaključuje torontski The Saturday Sun u članku preko cijele stranice [5822]. The Toronto Star, pak, drži da „kože riba, formirane u putene valovite krajolike oblika, njihova prirodna ljuskava tekstura naglašena bojom ili zlatnom folijom, povećavaju mističnu kakvoću tih slika, koje postaju vrlo kompleksne ikone u slavu žene“ [5821]. Slike su reproducirane u bibliofilskoj publikaciji pod nazivom The Sea, uz popratni tekst povjesničara umjetnosti Geralda Needhama, koji veli: „Tenzija, izazvana kontrastom fotografije i riblje kože, poništava sve tradicionalno klišeizirane predodžbe o Afroditi i moru“ [2071]. 

Devedesete godine proteći će gotovo isključivo u znaku fotografije. Tako je 1990. sudjelovao na izložbi Foto-kluba u Trstu [4052], a na izložbi Čovjek u fotografiji, na 4. međunarodnom salonu fotografije u Tartuu, u Estoniji, nagrađen je FIAP-ovom Plavom vrpcom [4048]. U Zadru su, pak, Etnografski odjel i Galerija umjetnina Narodnog muzeja priredili izložbu fotografija seoske tradicijske kulture pod nazivom Etno Joso, na kojoj su izložene 54 kolor i crno-bijele fotografije velikoga formata, snimljene od 1951. do 1990. Voditelj Galerije umjetnina, dr. Antun Travirka, ističe u katalogu izložbe da Špralja „nije upao u onu tako čestu zamku fotografa koji nakon dugotrajnog rada u crno-bijeloj tehnici nastoje pod svaku cijenu u kolor fotografiji realizirati što življu i bogatiju skalu boja vapijući za koloristički potenciranim motivima (…) Izražavajući se toplim bojama zgusnutog tonaliteta Špralja ostvaruje atmosferu emotivne topline, a nerijetko i blage sjete“. Doktor Travirka također primjećuje da Špralja „inzistirajući i danas na klasičnim zakonima komponiranja slike pokazuje ponekad i svjesnu namjeru da dekompozicijom i deformacijom istakne dinamiku scene ili naglasi neki posebno ekspresivni motiv“ [4044].

↑ Na vrh | Sljedeća >>

Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2009.