|
Analiza posljedica zračnoga
napada 22. veljače 1944.
Ante Roca, Kalelarga
Vincenzo Vice Stojan
Vincenzo Stojan, Gat na Novoj
obali
Janez Milčinski, gat na
Novoj obali
Ratko Novak, 1958.
Ratko Novak, Središte
Poluotoka
Vjekoslav Vjeko Surać, 2009.
Giuseppe Möder,
Battesimo in Abruzzo |
Maleni grad, uspavan u
dubokoj pozadini velikih ratnih okršaja, odjednom se, od rujna 1943.
našao i vihoru Drugoga svjetskog rata. Kapitulacijom Italije dospio
je pod njemačku vojnu okupaciju, a savezničkim zaposjedanjem južne
Italije postao je lakom metom njihova Sredozemnoga ratnog
zrakoplovstva (MAAF) Od početka studenoga 1943. do konca listopada
1944. pretrpio je sedam teških, razornih bombardiranja i 18 lakših
napada.
U toj novoj
tehnologiji smrti rabio se, uz ostalo, sofisticirani fotografski
postupak. Precizne zračne snimke Zadra, napravljene 27. svibnja
1943, poslužile su za izradu karte bombarderskoga cilja, a
posljedice pojedinih bombarderskih napada, čak i noćnih, pedantno su
registrirane fotografskim snimkama. Zanimljivo je da je među vojnim
časnicima koji su u Italiji analizirali te fotografije bio i
Beaumont Newhall, poznati
povjesničar fotografije i legendarni ravnatelj glasovitoga Odjela
fotografije u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku [7049]. Tko zna,
možda su kroz njegove ruke prošle i neke od zadarskih ratnih
fotografija?
U svakom slučaju, daleko
od Zadra stvorene su neponovljive kolekcije zračnih fotografija
iznimne dokumentarne vrijednosti, ali i začudne poetike
konstruktivističkoga sloga. Sklonost nove fotografije da, uz
ostalo, pronalazi nepoznate vizure, kao što je primjerice ptičja
perspektiva koja asocira dojam tehničkoga nacrta ili građevinskoga
projekta, ulazi u kroniku zadarske fotografije na sarkastičan način.
Ne kao djelo zadarskih snimatelja već kao rezultat rada automatskih
kamera savezničkoga ratnog zrakoplovstva koje je razaralo Grad.
Pohranjene su u
Zrakoplovnoj bazi Maxwell, u državi Alabami, a kopije na mikrofilmu
u Državnom arhivu u Washingtonu. Druga, daleko veća kolekcija
nalazi se u Odjelu za geografiju Sveučilišta Keel u Velikoj
Britaniji. Od svega toga, prije 1984. u Zadru su bile poznate samo
jedna ili dvije fotografije, a od tada njih tridesetak. Neke od njih
predočene su 20 godina kasnije na izložbi Savezničko
bombardiranje Zadra [4088].
Kada su se u noći, 30.
listopada 1944, iz posve uništenoga Zadra povukle njemačke
okupacijske snage, a sljedeće jutro u nj ušle postrojbe hrvatskoga
antifašističkog pokreta otpora, praktično je provedeno njegovo
pripajanje Republici Hrvatskoj. Bio je međutim posve uništen.
Duhovno i fizički. Od 1918, u 26 godina treći puta je
promjenio državnu zastavu (ne računajući njemačku okupaciju),
doživio drugi egzodus stanovništva, ovaj put talijanskoga, i na koncu
pretrpio nezapamćeno razaranje. Kada se uzme u obzir da je prema
popisu, 17. ožujka 1945. na Poluotoku živjelo tek tisuću ljudi, a u
ostalim rubnim područjima još njih 7,7 tisuće, postaje jasno da je
Grad ostao bez autohtonoga življa, a time bez gradske memorije i
osjećaja identiteta.
Nevjerojatno, prvi
civilizirani događaji u toj posvemašnjoj pustoši bile su javne
kulturne priredabe. Već 6. prosinca 1944, nakon dviju kazališnih
predstava, Fotografska sekcija Propagandnog odjela Oblasnoga
narodnooslobodilačkog odbora Dalmacije priredila je izložbu pod
nazivom Narodnooslobodilačka borba naših naroda. Održana je
u tzv. Turskoj kući na Murvičkoj cesti (Casa dei Turchi,
službeno: La Casa
dell´Ospitalita Fascista). U Znanstvenoj knjižnici sačuvan je
izvorni plakat [4035]. O slikama i snimateljima nisu ostale
zabilježene potankosti, ali su se stariji zadarski fotografi
sjećali da je na postavljanju izložbe, uz ostale, bio angažiran Ivan
Jeričević,
dok je na čelu Sekcije stajao fotograf Bačić
iz Raba.
Ante
Roca - dokumentarist ili umjetnik
Od posebnoga je
značenja, međutim, bilo to što je tada u Zadru boravio partizanski
ratni fotoreporter Ante
Roca koji je snimio
seriju fotografija porušenoga Grada. Na tu se činjenicu nitko nije
osvrtao punih 37 godina. Trebalo je čekati sve do 1981. da u Zadru
bude upriličena samostalna Rocina izložba. O njoj je, među ostalim,
tada zabilježeno:
„Istodobno dok je Zadar
godinama tragao za cjelovitijom fotodokumentacijom o svojem
tragičnom razaranju u II svjetskom ratu, dio najvrijednije kolekcije
upravo takvih fotografija zagrebačkog majstora Ante Roce tražio je
svoj identitet po izlagačkim salonima umjetničke fotografije. Krug
obostranog traganja zatvorio se u zadarskoj Gradskoj loži na Rocinoj
samostalnoj izložbi pod nazivom ˝Zadar 1944˝. Tom izložbom, na
jednoj strani, Zadar je napokon pronašao autentično svjedočanstvo o
svojem izgledu neposredno nakon oslobođenja, a na drugoj, još je
jednom potvrđeno da je za fotografiju mnogo važnija njezina
autentičnost, nego (tradicionalna) umjetnička superstruktura“
[5764].
Ante Roca rođen je 1905.
u Vodicama. Fotografijom se počeo baviti sa 16 godina, tako da je
1943. otišao u rat s fotoaparatom. Nakon rata često je priređivao
samostalne izložbe i nastupao na skupnim priredbama u zemlji i
inozemstvu s fotografijama iz ciklusa koji je nazvao Svjetlo na
pepelu. Umro je u Zagrebu 1990. Bio je kandidat za zvanje Artist
FIAP (Federation internationale de l’Art photographique).
Sedamdeset i sedam fotografija s izložbe Zadar 1944,
uglavnom velikoga formata, ostale su pohranjene u zadarskome
Narodnom muzeju koji je kasnije pribavio i negative. Pripadaju
izložcima koji su vrlo često izlagani, posebice na izložbama
Zadar 1945 – Kulturna zbivanja [4037], Dvadeseto stoljeće u
Zadru [4060] ili Savezničko bombardiranje Zadra [4088].
Godine 1982. pedesetak fotografija izloženo je u talijanskome
gradu Reggio Emiliji, gdje su neovlašteno presnimljene, da bi
2001. dijelom bile objavljene u knjizi o bombardiranju Zadra pod
naslovom … Vennero dal Cielo [2143], ali bez navođenja
autora.
Zadar Ante Roce
grad je pustoši i smrti. U njemu žestoka velebitska bura zviždi kroz
izvaljena prozorska okna kao kroz šuplje očne duplje, a na jedva
raskrčenim trgovima stoji nekoliko ljudskih figura ili promakne koja
zakrabuljena spodoba. To je Grad koji se, kako je pisao Enzo
Betizza u romanu Egzil,
pretvorio „u gomilu pougljenih ostataka. Poprimio je izgled prazne i
spljoštene ruševine, tu i tamo nareskan i zupčast, neprepoznatljiv,
posve bezizrazan, beživotan“.
Roca je osjetio značenje
mjesta i trenutka. Shvatio je da mora biti svjedokom. U tome smislu
njegove su fotografije autentični dokumenti, često spontani i
uvjerljivi. „Ono što danas uzbuđuje gledaoca pred Rocinim
fotografijama“, primijećeno je 1981, „ono što iz njih zrači i
komunicira s današnjim gledaocem, ono u što se vjeruje na tim
slikama, nije umjetnost autora, već uvjerljivost njegova
svjedočenja, istinitost njegova dokumenta (…) Njegove fotografije
privlače pažnju neposrednošću i uvjerljivošču, one su povezane s
događajem a ne s autorom (…)“ [5764]
No želio je
postići i više od toga. Želio je pretvoriti konkretno u opće, ostaviti umjetnički dojam. Još je uvijek, kao da dolazi iz
devetnaestog stoljeća, dvojio među Istinom i Ljepotom. Tragao je za
ruševinom svih ruševina. Izdvajao je pojedine atraktivne ostatke
višekatnica koje prkose zakonima fizike i nastojao ih pretvoriti u
likovne simbole razaranja i ništavila. U tome nevjerojatno podsjeća
na ljude u romanu Zimsko ljetovanje Vladana Desnice,
koji „zastaju kod teže postradalih predjela; zadivljuju ih grdno
upropaštene ili čudesno nepovrijeđene građevine, odasjele i
nagnute fasade, koje kao da su se predomislile i zastale u padu, ili
pošteđen luster koji mirno visi u prepolovljenoj sobi“. Zanimljivo
je međutim da Roca ništa ne govori o tim stanovnicima i o tome da su
živjeli u labirintima ruševina kao ljudi-miševi. Nije ga zanimao
socijalni aspekt grada ruševina.
Njegove bi
fotografije vrijedilo usporediti s grafikama Ede Murtića, nastalima također u
Zadru, u isto vrijeme. I one su pohranjene u zadarskome Narodnom
muzeju. Na njima zacijelo nitko neće pokušati identificirati
zgrade od kojih su ostale samo tajanstvene grafičke forme, kao što
će na istoj takvoj Rocinoj fotografiji uporno tragati za predloškom.
Slika je uvijek umjetnina, a fotografija, čak i kada želi biti
likovnom umjetninom, ostaje dokaz. Zbog toga zadarski korpus Ante
Roce treba promatrati kao cjelinu, onako kako je nastao, u dahu, a
ne kao pojedinačne etide. Duh cjeline nosi sve oznake realizma nove
fotografije, ali se gdjekad koleba između dokumenta i umjetničkih
ambicija salonske fotografije. Ta će dvojba pratiti dobar dio
zadarskih fotografa (i ne samo njih) narednih pedesetak godina.
Vice Stojan -
najpoznatija gradska figura
Za razliku od
Roce, Vincenzo
Stojan koji je preživio zadarsku Kalvariju nije na fotografijama
zaobilazio sugrađane. Njegov je opus još uvijek praktično nepoznat.
Objavljeno je samo tridesetak fotografija u knjizi Zara dai
bombardamenti all´esodo [2064]. Rođen je u Zadru 27. ožujka
1906. Poznavao ga je cijeli Grad. Zvali su ga, kako piše dr. Oddone
Talpo,
Šaiba (vijak, navrtka), „zacijelo zbog njegova asimetrična izgleda.
Pasionirani fotografski amater. Činovnik, vjerojatno u gradskoj
upravi, dobro poznat među učenicima zbog iznimne sposobnosti za
poduku iz matematike“ [4508.
Slično je pisao i
Nerino Rismondo - Rime:
„Vincenzo Stojan bio je najpoznatija zadarska figura, osobito među
školskom populacijom, zbog triju osobina: zbog nadimka Vice Šajba,
zbog posebnoga načina hoda i govora, i zbog darovitoga držanja
repeticija iz matematike (…) Bio je zaposlen u Elektri, ne
znam koji je posao radio. Za sve članove obitelji Stojan znalo se da
su bili vatreni republikanci. Možda čak preciznije, mazzinijevci. A
u Zadru, u biti kraljevsko-savojski opredijeljenome, taj stav,
koji je mogao biti najtalijanskiji, čak kada je i protiv kralja,
ulijevao je osjećaj divljenja. Zbunjujuće. Ne bih želio pogriješiti
i reći ono što nije točno, ali imam dojam da su se u prvim
poslijeratnim godinama republikanci držali malo ˝na svoju˝, čak i
prema fašistima. Vice je bio ponešto nemaran u odijevanju. Znalo se,
uz to, da je bio veliki šetač. Držanje, način govora i
gestikulacija, sve je od njega činilo osobu ˝svoje vrste˝.
Popularnu figuru (…)“ [5801A].
Ekspresivniji
portret, ali i nešto drukčija kvalifikacija Stojanova političkoga
habitusa izrasta iz sjećanja Ferruccia Predolina: „Svojim
karakterom, svojim izgledom, svojim držanjem puno je podsjećao na
francuskoga glumca Fernandela u ulozi Don Camilla. Zauzet od jutra
do večeri lekcijama koje je davao čak i kolektivno, povremeno je
bivao viđan kako prolazi Kalelargom brzinom maratonskog trkača, s
torbom nabreklom od spisa pod rukom. Dijelio je pozdrave lijevo i
desno, a da ne bi prepoznao ljude. Hinio je da je ozbiljno
kratkovidan i tvrdoglavo odbijao bilo kakvu vrstu naočala. Svojim
učenicima, koji su ga, znajući da su njegove političke ideje protiv
režima, provokativno pozdravljali rimskim pozdravom, odgovarao bi
žestokim ˝skidanjem bogova˝ (hrvatskim psovkama) i oštrim
napadima, ali u polemičnome tonu, koji je bio više u skladu s
njihovim šalama nego s istinskom srđbom“ [3057A].
Kako je bio nemaran
prema svojem izgledu, tako nije patio da mu fotografski kadar bude
likovno uredan, ali je vrlo pažljivo, reklo bi se čak emocionalno
birao sadržaj slike. To su uvijek motivi koje Zadrani mogu
prepoznati bez obzira na stupanj razorenosti. Primjerice, tko ne
pozna stari Zadar neće mu biti jasno zašto su snimljeni ostaci
betonskih stupova u moru ispred tvornice Luxardo (sada Maraska).
Zato što su na tim stupovima bile društvene prostorije veslačkoga
društva Diadora, jednoga od kultnih sastajališta Stojanove
generacije. Stojan se, također, služi do tada nepoznatom
fotografskom retorikom – ironijom. Snimio je posve neartikulirane
ruine neke zgrade na kojoj se nadmeću dva natpisa s imenom iste
ulice, Via Malta i Ulica Edvarda Kardelja, a ulice praktično
nigdje nema. Samo ruševine.
Svi su snimatelji bili
impresionirani razvalinama, svi su snimali unakaženo lice Grada,
snimao ga je i Stojan, ali on je snimao i ono što je na neobjašnjiv
način ostalo netaknutim. Jedini je primijetio (i snimio) da su u
teško oštećenoj katedrali sv. Stošije nekim čudom kipovi svetaca
ostali na svojim mjestima. Nije snimao nasumce, u prolazu. Živio je
u svojemu Gradu, sa svojim preživjelim sugrađanima koji se na
njegovim slikama ne pojavljuju slučajno. Istina, najčešće su
snimljeni na pogrebima. Možda zbog izbora slika za knjigu u kojoj su
objavljene.
Jedna je međutim
drukčija od svih ostalih. Snimljena je na porušenu gatu na Novoj
obali. Čovjek u pedantno zakopčanu ogrtaču, s torbom za spise u
ruci, očito uredan građanin, zagledan u polupotopljenu podrtinu
broda, vodi nijemi razgovor s nekim ratnim utvarama. Svi sudionici
diskursa – građanin, brodska podrtina i ruševine gata - međusobno su
čvrsto povezani. Čovjek je u sredini pozornice, ali se ne drži
junački, nije pobjednik. Osamljen je i zamišljen. Njegovo držanje
izrasta u znamen svih preživjelih Zadrana koji polupotopljeni brod
šokirano promatraju kao svoj uništeni Grad. To više nije obična
dokumentarna fotografija već komentar ili prosudba događaja.
Šteta što je Vice Stojan
napustio fotografiju. Godine 1947. iselio je u Milano. Ondje više
nije imao volje fotografirati, ali je konačno diplomirao
matematiku. Preminuo je 6. ožujka 1985. godine. Filmovi su
sačuvani u obiteljskome arhivu. Nije poznato zašto nisu rabljeni u
knjizi …Vennero dal Cielo [2143]. Godine 2005. dr.
Pavao Galić darovao je Povijesnom muzeju u Zagrebu
(Zbirka fotografija,
filmova i negativa)
24 Stojanove fotografije
iz 1944. godine.
Kao da je bilo suđeno da se
zadarske ratne fotografije otkrivaju postupno i dugo nakon rata.
Godine 1984. u splitskome tjedniku Nedjeljna Dalmacija objavljeno
je da u Ljubljani postoji cijeli „rudnik“ takvih fotografija [5784].
Bile su pohranjene u ondašnjem Muzeju narodne revolucije Slovenije.
Boraveći na čelu
slovenskoga partizanskoga saniteta u Zadru, od veljače do svibnja 1945,
akademik, liječnik i pravnik dr. Janez Milčinski (1913 – 1993) zabilježio je na tri
leica filma vizualne dojmove o porušenome Gradu. Snimao je
uglavnom život u vojnoj bolnici koja je bila smještena u hotelu
Zagreb. „Samo sam jednom uspio prošetati Zadrom, odnosno
poluotokom“, sjećao se 40 godina kasnije [5801]. Od ožujka do lipnja
1945. kroz Zadar su prolazili slovenski ratni fotoreporteri koji
također nisu mogli ostati ravnodušni prema gradu ruševina. Albert
Kos
snimao je gostovanje Slovenskoga narodnog kazališta u Zadru i prvi
Tjedan kulture u ožujku 1945. Uz njegove snimke sačuvane su i
kolekcije Edija Šelhausa i Vladimira Klausa – Klisa.
Filmovi ratnih
slovenskih snimatelja uredno su pohranjeni u Ljubljani, tako da
zadarskome Narodnom muzeju nije bilo teško 1985. pribaviti čak 685
fotografija iz te bogate kolekcije. Slično je postupila i Znanstvena
knjižnica. No slike time nisu postale dostupnije javnosti. Rabljene su
pojedinačno i povremeno na izložbama, posebno na izložbi Savezničko
bombardiranje Zadra [4088], ali nikada nisu predočene kao zasebna
cjelina. Jedino je Nedjeljna Dalmacija objavila 10 snimaka dr.
Milčinskoga, koje pokazuju da je njegov Zadar
podjednako Grad ruševina, kao i onaj na slikama Ante Roce i Vice Stojana. Milčinski
međutim vrlo dobro osjeća da se život vraća među ruševine. On ne snima
pogrebne povorke već razliku između radne živosti među mladim vojnicima
ispred bolnice i neke čudne obamrlosti među civilima pod zubatim
zimskim suncem na Narodnom trgu.
Identičan
motiv i gotovo identičan način snimanja poslužio je dr. Milčinskome da izrazi posve
drukčiji osjećaj nego Vice Stojan. Ondje gdje je na slici Vice Stojana
građanin duboko zamišljen nad polupotopljenom podrtinom broda na Novoj
obali, u Milčinskoga sjede mladi vojnik i djevojka. Nisu zamišljeni.
Radosni su. Ne gledaju u potopljeni brod. Okrenuli su mu leđa. Na
zapovjedničkome mostu broda vidi se oznaka njemačke Ratne mornarice. U
Milčinskoga, dakle, brod nije metafora porušenoga Zadra već njemačkoga
ratnoga stroja pred neopozivim potonućem.
Ratko Novak - gradski i
kazališni kroničar
Kao sve ostale, tako
je i kolekcija Ratka Novaka,
za koju se u Zadru dobro znalo da postoji, morala čekati sve do 1979.
godine da bude predočena na izložbi Zadar 1944 – 1979. Novak je
rođen 1914. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Naukovao je u svojega ujaka,
šibenskoga fotografa Mate Cukrova. Rat ga je zatekao u
Beogradu kao uličnoga snimatelja u atelijeru Lončarević. Transportiran
krajem rata u Njemačku na prisilni rad, uspio je na putu kroz Hrvatsku
pobjeći iz vlaka i domoći se Smilčića, gdje su živjeli roditelji njegove
prve supruge. Uz njihovu je pomoć 1945. otvorio fotografski atelijer u
Zadru, u današnjoj Ulici Elizabete Kotromanić, 2. Atelijer je nazvao
Foto Jadran.
Društven, poduzetan i
vedar, duhovit kao tipičan Velolučanin, Novak je brzo postao
najpopularnijim fotografom u malenome i opustušenome Gradu. U njegov
atelijer nije se dolazilo samo radi fotografiranja. Bilo je to
svojevrsno okupljalište ljudi od duha, smijeha, šale i ćakula. Novaka
su pak podjednako zanimali poslovi izvan atelijera. Već 1951.
zagrebački časopis Naša fotografija objavio je njegovu snimku
rimske statue ispred sv. Donata [3020A]. Slično Ciglianu, snimao je sve javne
događaje, skupove, kazališne predstave i ono što je do tada bilo
nepoznato, masovno čišćenje Poluotoka od ruševina. Na tim fotografijama
ljudi u nepreglednim kolonama, čovjek do čovjeka, dodaju jedan drugome
kamen po kamen, iz ruke u ruku. Raspoređeni po visokim hrpama razvalina,
djeluju kao uzavrela masa mrava na porušenom mravinjaku ili kao ogromna
hobotnica koja pruža krakove preko gradskih ruševina.
Nije to bio, kako se
čini, poslijeratni pučki optimizam. Fotografija, veli Roland Barthes, nikada ne laže o postojanju stvari,
ali može lagati o njihovu značenju. Bila je to tipična slika
revolucionarnog zanosa što su je stvarali politički agitatori tzv.
Narodne fronte. U njoj nikako nije bilo mjesta za Ratka Novaka. Svi
su u Zadru dobro znali da je bio žestoki protivnik komunističkoga
poretka, kao što je nekoć Vice Stojan bio protivnik
fašističke vlasti. Uza sve to, ne bi se moglo tvrditi da je zbog toga
1964. zatvorio atelijer i otišao u New York. I ondje je radio
fotografski posao. Vratio se u drugoj polovici osamdesetih godina.
Preminuo je 1. kolovoza 1998.
Ratko Novak rano je
napravio veliki album fotografija zadarskih ruševina i njihova
čišćenja. Dugo je stajao u gradskome Poglavarstvu i bivao sve tanjim.
Svatko je iz njega čupao ono što mu se svidjelo. Ostatak je spasio
ondašnji ravnatelj Narodnog muzeja Valentin Uranija koji je privolio
gradske vlasti da album pohrane u Muzej. Presnimke dijela toga albuma
predočene su na izložbi 1979. godine. Kako su se pojavile u vrijeme
kada se još vjerovalo da je fotografija neporeciv dokument i kada su
domaće izložbe bile preplavljene dramatičnim artizmom i salonskim
pikturalizmom honkonškog tipa, poslužile su kao povod za novinski
ogled:
„Kao potresno svjedočanstvo
o razorenom gradu, ta je serija istodobno rijedak primjer neposredne i
izvorne fotografije kojoj nije potreban nikakv komentar, jer sama po
sebi predstavlja autentičan i rječit dokument. Te su fotografije
doslovna reprezentacija stvarnosti. One ništa ne opisuju, ne
komentiraju, ne interpretiraju, nego objektivno registriraju postojeće
stanje stvari. Njihova snaga nije snaga umjetnosti, nego snaga
dokumenta, iskaza, svjedočanstva, izvornog povijesnog materijala (…)
Nije potreban nikakav poseban trud da bi se dokazalo da izgledaju
neuredno, nesigurno i nepažljivo, da su nesređene, kaotične,
samovoljno kadrirane, asimetrične i ambivalentne, da su više pokušaj
nego domet, da im je loša kompozicija, forma, atmosfera, perspektiva,
jednom rječju da su sirove kao i sam sadržaj koji prikazuju“ [5756].
Druga pojava tih
fotografija u javnosti izazvala je skandal. Rabljene su, zajedno sa
snimkama Ante Roce,
2001. godine na izložbi upriličenoj u okviru predizborne kampanje.
Radilo o političkoj instrumentalizaciji bombardiranja Grada, pa je
izložba postavljena nestručno, štoviše diletantski. Ne bi uopće bila
vrijedna spomena da nije izazvala zanimljiv incident, zabilježen u
novinama:
„Ogorčena Mafalda
Novak burno je ragirala gledajući fotografije razorenog Zadra za koje je
tvrdila da su fotografije njezinoga bivšeg supruga, poznatog zadarskog
fotografa, pok. Ratka Novaka, iako to nigdje na izložbi nije
zabilježeno, a kao autor je istaknut splitski fotograf Ante Roca. – Tražim apsolutnu satisfakciju i da se
taj Roca, ako je živ, i Zadarski zeleni ispričaju zbog uvrede nanesene
mome bivšem mužu u svim medijima, jer ću inače podići tužbu protiv
njih, – kazala je vidno uzrujana Mafalda Novak“ [6202]. Dakako, Roca
nije splitski fotograf, kao što Novak nije „zanat izučio kod uglednog
zadarskog fotografa Jeričevića,
kako je također navedeno u napisu.
Dio slika iz te
kolekcije zadnji je put predočen 2004. godine na izložbi Savezničko
bombardiranje Zadra [4088]. Ratko je Novak inače često pričao da je
sačuvao negative i da ih je spreman ustupiti Muzeju ili gradskome
Poglavarstvu. Do toga međutim nikada nije došlo. Danas se više ne zna
što je s njima i u kakvome su stanju, ako uopće postoje. Navodno su u
Veloj luci, ali to nije provjereno. Dio filmova sa snimkama
jedriličarskoga kluba Uskok darovao je pasioniranome klupskom aktivistu Anti
Iviću, a on fotografu Vjeki Suraću. Osobito veliku
dokumentarnu vrijednost ima dio fotografija snimljenih u Narodnom
kazalištu. Novak je od 1945. do 1957. bio takoreći službeni kazališni
fotograf. Od ukupno 18 sezona operetnoga i dramskog ansambla snimio je
najveći dio predstava u prvih 12 sezona. Dio je izložen 14. listopada
1960. u okviru proslave 15. obljetnice Kazališta, ali je izložba
održana bez katalog. Greška je ispravljena 1985. godine, na izložbi u
povodu 40. obljetnice osnutka Kazališta. Identificirano je i
predstavljeno čak osamdesetak Novakovih fotografija. Među njima,
nažalost, nisu bile i one prve, iz predstave Dundo Maroje,
snimljene 1945. Zadnji put viđene su u Kazalištu 1973. i presnimljene,
ali 1985. više nisu postojale. Veći broj Novakovih kazališnih
fotografija reproduciran je u monografiji Pedeset godina Hrvatske
kazališne kuće [2122], ali ime snimatelja nije navedeno. U
Znanstvenoj knjižnici, pak, pohranjena je nekolicina snimaka različite
tematike, nastalih od 1945. do 1950.
Vjeko Surać - čuvar
tradicije od 1855.
Ondje su također
sačuvane fotografije o bombardiranju ili njegovim posljedicama još nekih
fotografa i amatera, kao što su Ivan Jeričević,
Gesta Jurković, Zvonimir Barbarić, Joso Špralja
i Ante Brkan.
U javnim zadarskim kolekcijama, pak, nema slika iz fonda
bivše Agencije za fotodokumentaciju Hrvatske (sada u Hrvatskom državnom
arhivu, Zagreb). Njezini fotografi, među
kojima je, prema sačuvanoj uspomeni, u Zadar dolazio Milan Pavić (1914 – 1986),
napravili su velik broj snimaka postradaloga Grada i početaka njegove
poslijeratne obnove. Sve u svemu, Zadar posjeduje impresivnu
fotografsku dokumentacija o najvećem stradanju u novijoj povijesti. Nije
jasno zašto bar dio tako vrijednih kolekcija nikada nije postao dostupan
javnosti u tiskanoj formi.
Djelatnost Ratka
Novaka
označila je prijelaza zadarske fotografije iz ratnoga u mirnodopsko
razdoblje. Ubrzo iza njega atelijer je otvorio Joso Rubelj.
Radio je samo godinu dana (1947 – 1948) u bivšem poslovnome prostoru
Antonija Zanelle, na Trgu Petra Zoranića. O
njemu nema nikakvih tragova. Puno je važnije da su 1948. u atelijeru
Ratka Novaka
završila obrtničku izobrazbu prva dva fotografa nove generacije, Joso
Špralja
i Vjekoslav Surać.
Potonji je rođen u Murvici, 1929. Njegov atelijer u Barakovićevoj ulici,
otvoren 1951. godine, još uvijek posluje. Postao je neka vrsta javne
gradske institucije. U Zadru nema toga tko ne zna gdje je Foto Vjeko.
Njegove slike ne rese umjetničke izložbe već obiteljske albume. Cijele
su generacije Zadrana prošle kroz njegov atelijer, od slikanja za prvu
pričest, vjenčanje ili osobnu iskaznicu, pa do portretiranja
prvorođenca ili snimanja rastanka od najmilijih [5865].
Surać je nastavio
poslovnu praksu Ratka Novaka.
Uvijek je bio spreman snimati gradske događaje, manifestacije, radne
akcije, proslave. Poslovno je preživio dramatične pretvorbe fotografske
tehnike i tehnologije, koje su sve više mijenjale značenje obrtničke
fotografije. Počeo je raditi kada su se u laboratoriju svako jutro
pripravljale svježe kemikalije za razvijanje slaboosjetljivoga
crnobijeloga fotografskog materijala i kada se snimalo na staklenim
pločama (jedna ploča - jedan portret), dočekao je povlačenje iz prakse
crnobijele fotografije, prijelaz na automatizirani kolor-postupak i
konačno na digitalnu fotografiju.
S druge strane, on je
jedna od karika u neprekinutome lancu domaćih fotografa u Zadru, koji
započinje 1855. godine s Josipom Brčićem,
a nastavlja se s Nikolom Androvićem,
Tomasom Buratom,
Eugeniem Hungerom,
Jakovom Peručićem, Ivanom Jeričevićem
i Ratkom Novakom.
Bilo je logično što mu je Zadarska županije 1999. podijelila Nagradu za
životno djelo [6121 - 6124, 6148, 6295].
Zadranin utemeljio talijanski
muzej fotografije
Talijanski fotograf Giuseppe Pino Möder okupio je
pedesetih godina skupinu fotografa pod nazivom
Fotografi-Artisti koja je ostavila neizbrisiv trag u
talijanskoj neorealičkoj fotografiji. Također je u malenom gradu
Sant´Angelo (Pescara), točnije u bivšoj crkvi sv. Augustina,
utemeljio Museo Abruzzese della Fotografia ili
popularnije Moder Museum.
U tome ne bi bilo ništa neobično da Pino Möder nije rođen u
Zadru, 17. studenog 1918. U Italiju se iselio za vrijeme Drugoga
svjetskog rata, što bi trebalo značiti da je fotografski
postupak upoznao u Zadru. Nastanio se u Pescari, gdje je radni
vijek proveo kao bankovni činovnik i afirmirao se kao fotograf
međunarodne reputacije. Umro je 4. studenog 1981. godine.
Nevjerojatno kako se o njemu u Zadru ništa ne zna. Zaboravilo se
čak i to da je u rujnu 1979. izlagao u prizemnim prostorijama
Konzervatorskog ureda (palača Grisogono-Vovo). Još više
iznenađuje sličnost između njega i Zvonimira Brkana. Oba su bili bankovni činovnici i
veliki fotografi. Oba su inicirali održavanje međunarodnih
izložaba fotografije. Möder 1956. u Pescari, Brkan 1957. u
Zadru.
Također su oba sudjelovali na brojnim nacionalnim i međunarodnim
salonima fotografije i ondje pobirali prestižne nagrade. Möder
je, primjerice, na XXV. fotografskoj izložbi u Moskvi, 1956,
među tri tisuće fotografa iz cijelog svijeta osvojio premiju
Hruščov, za fotografiju Battesimo in Abruzzo.
Pored toga što je okupio grupu
Fotografi-Artisti, Möder je 1956. pristupio skupini Misa
koja je kao članica FIAF-a nastavljala tradiciju glasovite
Busole i okupljala ondašnje najistaknutije talijanske
fotografe umjetničke orijentacije, kao što je primjerice Mario
Giacomelli.
Godine 1963. objavio je fotomonografiju Abruzzo, 1975.
Abbatia Sancti Clementis, a 1977. Arte Sacra in Abruzzo.
Uz to i uz brojne druge kulturalne aktivnosti, 1973. osnovao je
Fotodokumentacijski centar Abruzzo (CADOF).
Posthumna retrospektiva priređena mu je u rujnu 2001. u Pescari,
a odabrani izložci uvršteni su u izložbe Collettiva di
fotografi Abruzzi (San Remo, 2003), La fotografia in
Italia 1945 - 1975 (Milano, 2010) i Il Paesaggio Italiano
1950 - 2000 (Pordenone, 2010). Također ove godine, u
kolovozu, Njuroška filmska akademija priredila je izložbu
pod nazivom Fotografija i neorealizam 1945 - 1965, u koju
je među 130 izvornih fotografija uključila i dio Möderovih.
|
