DOBA STAGNACIJE | 1 | 2 |

Antonio Zanella - Tonći

Novinski oglas atelijera Zanella

Oddone Talpo

Dario Santucci, Pogled sa zvonika sv. Stošije u Zadru

(2) Istodobno kada je Peručić 1922. počeo raditi u Buratovu atelijeru, zadarske su novine objavile: „Među sitnim zadarskim novostima moramo danas zabilježiti također umjetničke uratke našega mladog sugrađanina Josipa Buczkowskoga, koji je studirao u Italiji, usavršivši fotografsku umjetnost. U trgovinskim izlozima Kalelarge izlaže divne primjere najuspješnijih polikromskih izvedaba koje mu već sada jamče stalnu klijentelu, zahvaljujući otmjenim pozama i savršenoj sličnosti s originalima. Drži maleni atelijer u Calle del Sale, kuća Luxardo, na drugom katu, br. 8, gdje također i obitava, izrađujući crnobijele i kromirane reprodukcije i povećanja. Preporučujemo ga javnosti jer zaslužuje podršku“ [5641]. Calle del Sale sada se zove Pod bedemom, a kuća Luxardo porušena je u bombardiranju.

Godinu dana ranije, udovica Marija Buczkowsky, vlasnica prodavaonice živežnih namirnica u Calle S. Rocco (Ulica Jurja Dalmatinca) objavila je oglas da „prima narudžbe za povećavanje fotografija i slika, koje za tjedan dana obavlja umjetnik Josip Buckowsky“ [2022]. To prezime nije bilo nepoznato u Zadru. Felice Buczkowsky držao je prodavaonica likera, cigareta i zadarskih suvenira sučelice kavani Central, a uz to je bio vlasnikom restauracije Derna na sadašnjoj Istarskoj obali [2118, 2161, 4511A]. Njegova supruga Carmela Viličić umrla je 27. veljače 1999, u 94. godini, u Melbourneu [4511A]. Također, u Zadru je 1899. neki A. Buczkowsky ispisivao na staklu naslove prodavaonica [5359].

Mladi Josip Buczkowsky već je u siječnju 1923. preselio „na drugi kat kuće Perlini, na Campo s. Elia 1, gdje je sjedište pravoslavnoga episkopa“ [5642]. Sada je to Trg serdara S. Jankovića. U travnju 1924. izložio je u Gradu seriju fotografija „koje su također efektno kolorirane“ [5645], a u siječnju 1927. odlazi u Milano „u veliku grafičku tvrtku“ [5664]. Očito nemiran duh, Buczkowsky je u listopadu 1932. otvorio atelijer u Bologni, Via 3 Novembre [5698], da bi se u ožujku 1938. vratio u Zadar i prijavio obrt u Calle S. Simeone, 5 [0076]. Ondje je sačuvana kraća uspomena nanj: "Glazba se sviđala i Bepu Buczkowskom, fotografu koji je stanovao u našoj kući, prizemno. ˝Foto-arte˝ pisalo je na ulazu u portun. Dok je u dvorištu stavljao sušiti slike, s velikm je osjećajem pjevao Schubertovu serenadu. Tu i tamo je prekidao kako bi podviknuo mulcu od pomoćnika, mladome Lorisu" [3027A].

Od svibnja 1940. Buczkowsky je radio u Calle del Tribunale, sada Ulica plemića Borelli [5722]. Čini se, međutim, da je neko vrijeme držao atelijer i u Calle S. Michele (Klaićeva): „U srednjoj kući bio je fotograf kojemu ne pamtim ime, ali mi se čini Buscoschi, sada u Cuneou“ [5737A]. Nakon rata radio je na Četiri kantuna, a tada optirao za Italiju. Umro je u srpnju 1980. u Torinu [2064]. Drži se da je bio „pasionirani etnolog. Dokumentirao život u selima zadarskog zaleđa. Izrađivao fotomontaže ističući folklorni predmet naknadnom obradom“ [2088A, str. 425]. U Fototeci zadarske Znanstvene knjižnice pohranjeno je osam fotografija koje je snimio za Sabalićevu publikaciju Arte Dalmata nei Costumi Popolari. Nije poznato je li objavljena.

Stevan Vladimir Sinobad (Lazarov) javlja se u ožujku 1923, kada u Calle del Tribunale (Ulica plemića Borelli) izlaže kolekciju najnovijih fotografskih radova koji su oduševljeno dočekani: „Zadivila su napose povećanja i reprodukcije, nadasve poze i pozadine koje pokazuju najnovije tendencije u fotografskoj umjetnosti“ [5643]. Već 1. siječnja iduće godine otvorio je atelijer u Vicolo Califi, sada Majke Margarite [0073, 0074, 3019]. Sredinom 1927. obznanjuje kako „Daruje svakome tko se fotografira do 1. srpnja umjetničko povećanje“ [5671], a prije kraja godine udružuje se s novim zadarskim fotografima: „U lokalu slastičarnice Casulli u Kalelargi umjetnik – slikar Antonio Zanella, koji odnedavno upravlja fotografskim atelijerom V. Sinobada i A. Zanellia, izložio je tridesetak fotografija, od kojih su neke u boji“ [5674]. Sinobad je napustio Zadar i 1929. otvorio atelijer u Splitu [2092, 2159], a pojava dvojice fotografa istoga imena i sličnoga prezimena stvorila je takvu pometnju da su 2003. i 2004. predstavljeni kao jedna osoba [6313, 6358].

Antonio Zanelli – Tonio (Josipov) rođen je u Zadru 10. ožujka 1905. Početkom 1928. izlaže fotografije djece koja su sudjelovala na tradicionalnoj gimnastičkoj manifestaciji [5677], a koncem godine prijavljuje obrt na Campo S. Simeone 5, sada Poljana Šime Budinića, 2 [0075]: „Preko puta glavnog ulaza u crkvu (Svetog Šime) nalazila se kuća u kojoj su stanovali vitez Verban (…) i poznati pjesnik Sabalić. U portunu te kuće bio je fotografski atelijer Zanela (Zanzin brat, ako se ne varam) koji je neko vrijeme nosio umjetničku frizuru i crnu kravatu vezanu u čvor, kao Mazzinijev pristaša“ [5738B].

Točno je da je bio Zanzin brat i da je nosio crnu kravatu vezanu u čvor, ali nije točno da se zvao Zanela. Bio je to Antonio Zanelli koji je oženio Fiorentinu, kćer susjeda Verbana [4512]. Godine 1932. sudjelovao je u pripremama zadarskih obrtnika za nastupe na trijenalu dekorativne umjetnosti u Milanu i obrtničkom sajmu u Firenzi [5697]. Vjeruje se da je bio najvrsniji zadarski fotograf u doba talijanske vlasti. Za nj dr. Talpo piše: „Jamačno je bio najbolji profesionalac, nadasve za portret. Rabio je polusvjetlo, kontraste, sfumature, ˝interpretirao˝ je klijente. Drugi nisu išli dalje od fotografija za dokumente, skupine, ceremonije. Ma, uvijek ˝statično˝“ [4508]. Ne zna se točno kada, ali vjerojatno 1933. ili 1934. odselio je u Rim. U svakom slučaju prije početka 1938, kada Josip Buczkowsky prijavljuje obrt u njegovu atelijeru [0075]. Zanelli je u Rimu radio prvo kao grafičar, a tada kao pomoćni arheolog. Umro je 27. srpnja 1973. godine [4512].

Antonio Zanella – Tonći rođen je u Zadru 9. srpnja 1913, a umro je u mjestu Lodi u Italiji, 1976. godine. „Zaljubljen u lijepo i u umjetničko, kao vrlo mlad počeo je obavljati fotografski posao, što ga je u Zadru odredilo kao autentičnog umjetnika“ [6195A]. Kvalifikacija „vrlo mlad“ od bitne je važnosti, jer je teško objasniti da je 1927, kada je imao tek 14 godina mogao upravljati Sinobadovima atelijerom. Zacijelo je bio pomoćnik. Dora Jeričević sjećala se da je Tonći Zanella radio neko vrijeme u atelijeru Peručić kao retušer, a kasnije je otvorio samostalan obrt u bivšem atelijeru Bentrovato. To je moglo biti tek iza 1938, jer se u Obrtničkoj komori taj atelijer tada još vodio na ime Bentrovato [4508]. Točno je međutim da je Zanellu manje privlačila fotografija nego slikarstvo kojemu se posve predao nakon odlaska u Italiju. Zadar je napustio 1947, a ne kako se misli 1941. godine. Još je 1945. bio članom Povjerenstva za interese talijanske zajednice [2064], a prema sjećanju zadarskih fotografa, na današnjem Trgu Petra Zoranića, broj 4 otvorio je atelijer.

Marija Nastro radila je od srpnja 1924. pa sve do svibnja 1940, dakle punih 16 godina, u Calle del Tribunale 6, sada Plemića Borelli, 12 [0072]. U listu Zara che ride (jesen 1924) stoji oglas „Fotografia (…) Zara, Calle tribunale“, a to je u ono doba mogao biti samo atelijer Marije Nastro.

Muzej bez zidova

Ugledni talijanski fotografski i nakladnički zavod Fratelli Alinari (I.D.E.A.), osnovan 1852. u Firenzi, sustavno je snimao Zadar i Dalmaciju dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zadarske su novine, primjerice, sredinom kolovoza 1926. zabilježile: „Prije nekoliko dana stigli su u grad predstavnici zavoda Alinari iz Firenze snimiti seriju gradskih fotografija“ [5657]. Veći broj tih snimaka izložen je u ožujku iduće godine u knjižari Schönfeld [5665], koja je u lipnju pustila u prodaju album fotografija i seriju razglednica [5668, 5672]. U Firenzi su sačuvani negativi, a u Zadru bogata kolekcija od 460 fotografija 19 × 24 cm. Doktor Antun Travirka priredio je 1992. godine taj vrijedan fundus za izložbu na tradicionalnome zadarskom trijenalu fotografije Čovjek i more [4049]. Utvrdio je da se 412 fotografija nalazi u zadarskome Konzervatorskome uredu, a 48 u kolekciji fotografa Ante Brkana. Od toga ukupnoga broja, 237 snimaka odnosi se na Zadar i njegovo spomeničko blago. Također je u kontaktu s predstavnicima Muzeja Alinari u Firenzi utvrđeno da je snimateljska kampanja u Dalmaciji trajala od 1922. do 1926. godine.

U uvodnoj studiji dr. Travirka, među ostalim, ističe: „Osobito majstorska upotreba svjetla prisutna je pri snimanju predmeta iz zadarskih crkvenih riznica. Predmeti od plemenitog metala – moćnici, kovčežići, biste snimani su s posebno pažljivom upotrebom svjetla, tako da plemeniti metal sa svojim reljefnim ukrasom ima neki mukli, baršunasti sjaj čime je potencirana plemenitost materije. Kad se ovi snimci usporede s brojnim današnjim monografijama posvećenim zlatu i srebru Zadra, može se utvrditi da i pored znatno skromnijih upotreba podloge i vjerojatno znatno manje sofisticiranih sistema rasvjete ove Alinarijeve snimke pružaju istinski dojam plemenitosti materije i reljefa od većine današnjih, tehnički savršenih snimaka“.

Izložba je, međutim, morala biti pohranjena u sklonište radi opsade Zadra u velikosrbijanskoj vojnoj agresiji na Hrvatsku. U novinskome izvješću pod naslovom Muzej bez zidova zabilježeno je tek da je „profesionalna i poslovna praksa stare i ugledne fotoizdavačke kuće Baraća Alinari držala u anonimnosti ne samo imena snimatelja, već je strogo vodila računa i o tome da ne iskažu svoju snimateljsku individualnost. Njihove fotografije – utemeljene na inherentnoj autografskoj naravi medija, bezvremene i statične, oslobođene ukrasa i nefotografskih asocijacija – posjeduju moć autentičnog dokumenta“ [5876]. Javnost je mogla izložbu vidjeti tek 1995. godine [5937].

U dvadesetim godinama javljaju se tek dvojica novih zadarskih amatera. Prvi od njih – Tullio Maran, blagajnik Talijanske banke u Zadru – dobio je na fotografskom natječaju Za Zadar u listopadu 1924. nagradu od 150 lira za tri fotografije [5649]. Uoči Božića izložio je svoje uratke u izlogu knjižare Nani. Novine su ocijenile da su njegove „marine dostojne vrsnoga fotografa Achilea Rizza iz Castelfranca“ [5650]. U srpnju 1926, u izlogu knjižare Schönfeld predočio je novu seriju gradskih veduta i sportskih događaja, namijenjenu turističkoj promidžbi, posebno u publikacijama Touring Cluba [5656].

Giuseppe Barone, pak, bio je, kako drži dr. Talpo, „profesor, vjerojatno crtanja u Industrijskoj školi P. Bakmaz. Zanimljiva osobnost, pomalo boemski tip, a tako se i odijevao. Lepršava kravata vezana u čvor, zimi tričetvrt kaput, diskretno kariran, s velikim krznenim ovratnikom. Vječno s toskanskom polucigarom u ustima. Animator i dekorater svih plesova Gimnatičkoga društva u vrijeme karnevala“ [4508]. Diplomirao je pravo u Padovi, 1922. godine [2165, 3061B]. Stanovao je u Calle Ciprianis (Ulica Vladimira Papafave), a nakon rata iselio je u La Speziu, gdje je umro 17. prosinca 1983. godine [2064]. Prvi put se javlja na fotografskom natječaju L.U.C.E. u Trstu 1928, zajedno s Leprijem i Ciglianom: „I prof. Barone pokazao se iskusnim fotografskim amaterom, izloživši fotografije mletačkoga graditeljstva“ [5681]. Sudjelovao je, također, sa Zanellijem u pripremama za trijenale dekorativne umjetnosti u Milanu i treći sajam obrtništva u Firenzi 1932. godine [5697]. Bio je članom žirija na izložbi fotografije 1934. u Zadru [4006].

Dvadesetih godina zabilježena su još dvojica amatera, ali samo kao zadarski gosti. Firentinac Alfredo Alemanni pokušao je slijediti primjer Giulia Parisija. Boravio je 30 mjeseci u Dalmaciji kao vojni blagajnik, a tada je u travnju 1922, u izlogu trgovine Botti-Cavaleusi u Firenzi, izložio opus fotografija iz Dalmacije, ponajviše iz Šibenika [5638]. Dvije godine kasnije te su fotografije resile salone na brodu Kraljevske mornarice Italia [5644]. Profesor Giuseppe Furlani iz Trsta, pak, u dva je navrata snimao u Zadru. Prvo je u listopadu 1922. u izlogu knjižare Nani izložio 12 zadarskih veduta [5648], a tada je u prosincu 1926. u izlogu knjižare Schönfeld ponudio na prodaju 12 novih zadarskih motiva [5661].

Postoji mogućnost da je 1928. godine u Zadru održana izložba fotografije, ali o tome nema nikakvih pouzdanih obavijesti. Ante Brkana dugo je čuvao kolajnu na kojoj piše I Mostra Fotografica 1928 VII Zara. Nije ništa znao o toj izložbi, a u arhivskim i novinskim izvorima također još nisu pronađene nikakve informacija. Jedino je jasno da rimski broj sedam označuje brojanje godina fašističke ere.

Naredno desetljeće nije ostavilo dubljih tragova u obrtničkoj fotografiji. Elizabeta Sakić (Ivanova) počela je raditi 1932. godine u S. Michele, 1 (bivši Ceregatov atelijer u Klaićevoj ulici), a Giuseppe Bentrovato 1933. u Calle delle Carceri, sada Ulica Blaža Jurjeva (na mjestu gdje je podignuta nova zgrada, između kućnoga broja 1 i transformatorske stanice). Zapamćen je po nesreći koja mu se dogdila 1936. godine: „Ružno iznenađenje dočekalo je fotografa Bentrovata na povratku s Lastova, gdje je bio na svečanome otvorenju Ribarskoga sela. Njegov fotografski atelijer (…) izgorio je jučer navečer u požaru koji se nakratko proširio i na okolno područje (…) Lako zapaljivi materijal u atelijeru posve je uništen. Šteta koja iznosi oko 1500 lira teško je pogodila toga skromnog obrtnika kojemu, uz ostalo, atelijer nije bio osiguran„ [5708]. Koliko je onda vrijedilo 1500 lira vidi se prema tome što je u istim novinama objavljeno da je cijena kilograma brašna maksimirana na 0,90 lira. Taj je atelijer 1938. bio u Obrtničkoj komori registriran na ime Ermenegildo Bentrovato [4508].

Olindo Bianchi (Petrov) prijavio je obrt 1937. u Calle dei Caldereri, sada Ulica Šime Ljubića [0075, 0076]. Njegov brat Ricchardo držao je knjižaru i trgovinu fotografskim potrepštinama u Via Roma (sjeverni dio Ulice Šimuna Kožičića Benje). Neposredno uoči rata počeo je raditi i Ugo Franić na uglu Calle Luigi Ziliotto i Calle dell Tribunale (Ulica braće Vranjana i Ulica plemića Borelli). Sestru Doroteu angažirao je kao retušerku. Nakon rata iselio je u Italiju. Živio je i radio u Vicenzi (Via S. Caterina, 35). Istodobno je u sadašnjoj Klaićevoj ulici, u atelijeru gdje su ranije poslovali Spartaco Lepri i (možda) Josip Buczkowsky, kraće vrijeme radio neki Loprieno. Ne zna se kako mu je bilo ime. Poginuo je u bombardiranju 1943. U knjizi Centenario della Ginnastica Zara [2042] spominje se Francesco Loprieno, a na popisu poginulih 28. studenog 1943. nalazi se Eugenio Loprieno, star 29 godina [3065A].

Umjesto izložbe - svjetski rat

Umjesto obrtnika, to je desetljeće obilježila generacija ambicioznih amatera. Udruga fašističkih sveučilištaraca Dalmacije (GUFD) priredila je u ljeto 1934. godine „Prvu sveučilišnu izložbu umjetnosti i fotografije u dvije velike dvorane na drugome katu palače Fozza (sjedište Gimnastičkoga društva – sada dvorana za ples)“. Članovi ocjenjivačkoga suda bili su Franco Borelli, Giuseppe Ziliotto, Ferrucio Rolli, Giuseppe Barone i Antonio Calvi [4006, 5702 – 5704]. Palača Fozza nalazi se u Ulici plemića Borelli. Nosi broj 8. Ostale potankosti nisu poznate. Tri godine kasnije, također u ljeto, održana je druga izložba, ovaj put u sjedištu GUF-a na IV. katu Casa Littoria na Novoj obali [5711, 5713 - 5715, 5717 – 5719]. Leo Radman, Bernardo Dragagna, Giseppe Bercich, Oddone Talpo i Emilio Gallessi izložili su ukupno 120 fotografija [5716].

Oddone Talpo, „jedan od najpoznatijih Zadrana na talijanskoj političkoj i publicističkoj sceni“ [6219], rođen u Zadru 1914. godine, u Padovi je diplomirao pravo i političke znanosti [2165, 3061B, 5720]. Preminuo je u Rimu 6. kolovoza 2001. godine [6220, 6221, 6244A]. Zahvaljujući njegovim sjećanjima iz 1997. godine [4508], sačuvana je uspomena na sudionike druge fotografske izložbe GUFD:

Leo Radman: Najbolji u Zadru. Dorastao Antoniju Zanelli, najboljem među profesionalcima, a u nekim aspektima možda i bolji od njega. Vrstan portretist. Sjećam se serije fotografija Bokanjačkoga blata zimi, koje su bile ˝senzacionalne˝. Mislim da je sam razvijao i povećavao svoje fotografije.

Bernardo Dragagna (Nardin). Nije bio pasionirani fotograf. Kao službeni liječnik u etiopskom ratu, vratio se s opremom za snimanje. Fotografski nedovoljno uspješan ali zanimljivih pogleda na lokalni život i krajolike. Došao je, izložio oko dvadesetak slika i postao atrakcija izložbe.

Luigi (Gigi) Dragagna, Bernardov brat, konkurirao mi je kao fotograf. Stanovali smo na Novoj obali i nadmetali se u snimanju zalazaka sunca, gata s barkama i seljanima u kontrasvjetlu. Dakako i djevojaka, ali Gigi je imao također naklonost za umjetničke fotografije kao što su slike bunarskih kruna, stupova, arhitrava itd. Razvijao je i povećavao u atelijeru Peručić u Ulici Nikole Tommasea, 26. Ja sam, naprotiv, nosio filmove u knjižaru Enrica Schönfelda (na početku Gospodskog trga) u kojoj nisu razvijali onako kao u atelijeru. (Oba Dragagne bili su plivači na državnoj razini. Vidi moj Centenario della Ginnastica Zara).

Emilio Gallessi, moj rođak. Ne sjećam se njegovih fotografija. Možda je snimao ali o tome ništa ne znam. Obitavao je na Brodarici, bio je dobar biciklist i mislim da je najčešće snimao barke i jedrilice. Živi u Comu.

Giuseppe Bercich – (…) bio je sin (istoimenoga) ljekarnika i vlasnika ljekarne „K dvjema srećama“ u Kalelargi, s pomoćnim ulazom iz Papučarske ulice. Bila su tri brata i sestra. Giuseppe (Bepizza) nastavio je očev posao i vodio vlastitu ljekarnu u Rimu. „Paini“, ne sjećam se imena, bio je drugi brat, iza Maria, zvanog „Zento pei“ koji je preminuo u Fermu. Sestra, divna djevojka, zvala se Milka ili Minka. Ne sjećam se da je Giuseppe bio osobito uspješan amater”.

Giseppe Bercih, dakle, nije nitko drugi doli pranećak Josipa Brčića, prvoga stalnoga zadarskoga fotografa. Talpovim informacijama također treba dodati da je Emilio Gallessi diplomirao farmaciju i medicinu u Padovi, a Bernardo Dragagna kirurgiju [2165, 3061B].

O snimateljskoj praksi ovih fotografa s izlagačkim (i likovnim) ambicijama još se uvijek ne može ništa reći. Njihove su fotografije ostale nepoznate u Zadru. Istina, Tullio Covacev objavio je prikaz izložbe [5716], ali bez analize snimateljske poetike. Prema onome što piše dr. Talpo o snimanju zalazaka sunca, barki u protusvjetlu, bunarskih kruna, stupova i arhitrava, moglo bi se naslutiti da su snimali u skladu s općom pikturalističkom modom izlagačke fotografije svojega vremena.

Izvan takvih skupina s umjetničkim i izlagačkim ambicijama, fotografija se sve više širila i kao popularan hobi građanske mladeži. Nažalost, i njihove nepretenciozne fotografije još su uvijek nepoznate. Jedino je Dario Santucci [6062A] vratio svoju malenu kolekciju u Zadar [4502A]. Rođen je 1911. u zadarskoj trgovačkoj obitelji, koja je među ostalim držala bolju prodavaonicu živežnih namirnica na bivšoj Piazza dell´ Erbe [4508]. Preminuo je 1991. u Fermu (Italija). Sačuvana su tek 42 negativa 6 × 9 cm s tipičnim hobističkim snimkama gradskih panorama, izleta, sportskih događaja, ratnih brodova, starih dalmatinskih jedrenjaka i sličnih motiva. Malena, ali vrijedna uspomena na tridesete godine u Zadru i na tadašnju lokalnu fotografsku kulturu.

Ta kultura, međutim, stiješnjena u uske gradske okvire, nije bila rezultat neposredne participacije u dramatičnim promjenama fotografske tehnologije i poetike među dvama svjetskim ratovima. Sve ono što se naziva pojavom moderne fotografije u Europi i svijetu (Nova fotografija, Novi realizam) pasivno je prihvaćano u Zadru kao jeka iz daljine, kao nešto u čemu Zadar više ne može neposredno sudjelovati, kao što je sudjelovao u doba Tomasa Burata, Eugenija Hungera ili Ćirila Iveković.

Promjene su se ipak s vremenom počele sve više osjećati. Primjerice, u Ivekovićevoj Dalmaciji, napose u njegovu Zadru, svugdje je bio naglašen povijesni aspekt motiva, dok Cigliano, premda teško usporediv s Ivekovićem, ističe društvenu zbilju, događaje na otvorenim prostorima ili javne manifestacije. Njegove fotografije prerastaju na stranicama novina Il Littorio Dalmatico iz ilustracija u novu (vizualnu) vrstu javne komunikacije. Bilo je to daleko i predaleko od rađanja fotožurnalizma u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj, ali je ipak bilo nekakav vid onoga što se može nazvati realističnom, dokumentarnom ili novinskom fotografijom.

To je, dakako, omogućila nova tehnologija koja je tržištu nudila aparate sve manjih formata i filmove sve veće osjetljivosti. Legendarni dvooki Rolleiflex pojavio se 1929, a Leica II 1932. godine, ali se u Zadru ipak najviše rabio format 6 × 9 cm. Osjetljivost filmova povećana je 1929. godine na 11 – 13 DIN-a (oko 12 ASA), a 1936. na nevjerojatnih 21 DIN (100 ASA). Za atelijerske fotografe bili su to preosjetljivi filmovi. Još uvijek su radili na dobrim starim pločama iz 1914. godine, koje su dosezale najveću osjetljiovst od 6 DIN-a (3 ASA).

Gotovo neprimjetno, bez izrazitih predstavnika i antologijskih uradaka, fotografska se poetika u 26 godina talijanske vladavine u Zadru (1918 – 1944) posve izmijenila. Istina, Jeričević je ostao budnim čuvarom tradicionalne statičnosti atelijerske (portretne) fotografije, čak i kada je snimao izvan atelijera. No zato je Cigliano pokazivao sklonost, makar i minimalnu, za trenutačno, prolazno i slučajno. Na drugoj strani, pak, pojava samostalne izložbe salonskoga tipa Giulia Parisija i dviju zajedničkih priredaba sveučilišne mladeži, označila je afirmaciju fotografije kao medija stvaralačke ekspresije, bez obzira što su izlagači najčešće slijedili umjetničke odlike slikarstva.

Najnovije rezultate tih promjena trebala je predočiti treća izložba sveučilištaraca. Bila je najavljena za ljeto 1939. godine [5721], ali umjesto njezina postava buknuo je Drugi svjetski rat. Jedino je još 1940. objavljena propagandno-politička publikacija Zara - nell Ventennale della Redenzione, s fotografijama Oddonea Talpa, Biagia Cigliana i Jakova Peručića [2025A].

<< Prethodna | ↑ Na vrh