DOBA STAGNACIJE | 1 | 2 |

Dok je u Ivekovićevoj Dalmaciji, napose u njegovu Zadru, svugdje bio naglašen povijesni aspekt motiva, dotle Biagio Cigliano, premda teško usporediv s Ivekovićem, ističe društvenu zbilju, događaje na otvorenim prostorima ili javne manifestacije. Njegove fotografije prerastaju iz ilustracija u novu (vizualnu) vrstu javne komunikacije. Bilo je to daleko i predaleko od rađanja fotožurnalizma u Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj, ali je ipak bilo nekakav vid onoga što se može nazvati realističnom, dokumentarnom ili novinskom fotografijom.

Spartaco Lepri, podnesak za obrt u Klaićevoj ulici, 1922.

Giulio Parisio; Zadar, Nova riva, 1919.

Giulio Parisio; Zadar, Nova riva, 1919.

Giulio Parisio; Zadar, Nova riva, 1919.

Francesco Paparella, Zadar, Narodni trg, 1920.

Biagio Cigliano, Zadar, Novo kazalište

Biagio Cigliano, Zadar, Put Kotlara

Biagio Cigliano, Zadar, Stanovi

Biagio Cigliano, Zadar, Ulica Ruđera Boškovića

Ivan Jeričević, Teatro Nazionale, 1941.

Jakov Peručić, Prijava obrta, Zadar 1921.

(1) Koliko je god bio visok uzlet zadarske fotografije do Prvoga svjetskog rata, još je dublji njezin pad među dvama svjetskim ratovima. U dvadesetim godinama prošloga stoljeća, kada je svijet ponovno otkrivao fotografiju, kada se stvarao pojam moderne fotografske prakse i suvremenoga fotografskoga standarda (međunarodna izložba Film und Foto, Stuttgart, 1929), Zadar nije zabilježio ni jedno fotografsko ime ili fotografski događaj prispodobiv veličini Tomasa Burata ili Ćirila Ivekovića.

Glavni grad austrijske krunovine Dalmacije koja je punih 105 godina bila sastavnim dijelom svjetske velesile, preko noći je postao izoliranim prekomorskim posjedom Kraljevine Italije, odvojenim ne samo od Beča, Zagreba i srednje Europe, već i od svojega neposrednoga prirodnoga i nacionalnog okruženja. Bila je to, sjeća se Enzo Betizza, talijanski novinar, političar i književnik, koji je u Zadru pohađao gimnaziju, „italofašistička oaza u kojoj su se istovremeno i proturječno slavili nedovoljno autarkična raskoš slobodne luke i razuzdana ideološka autarkija ratobornog i mahnitog pograničnog nacionalizma“ (Egzil).

U dramatičnoj izmjeni nacionalne i socijalne strukture stanovništva, iselio se velik dio hrvatskoga (i ne samo hrvatskog) življa. Raseljeno pučanstvo ponijelo je sa sobom obiteljske uspomene, među kojima ponajprije slike. Bio je to tek početak duge prakse siromašenja i uništenja bogatih fondova rane zadarske fotografije.

To je ujedno i jedan o razloga što se međuratno razdoblje zadarske fotografije počelo najkasnije istraživati. Prvi sažet pregled razvoja fotografskog obrta i pojave izlagačkih ambicija sveučilišne fašističke mladeži (GUFD) objavljen je tek 1994. u velikome katalogu izložbe Fotografija u Hrvatskoj, 1848 – 1951 [2091]. Na izložbi su međutim predočene tek dvije obrtničke fotografije. Relativno širok uvid omogućila je 1996. izložba Fotografija u Zadru, Prvih stotinu godina, ali za tu manifestaciju nije tiskan katalog. Ostala je zapisana tek jedna novinska rečenica: „Drugi dio izložbe, postavljen u Gradskoj loži, odnosi se na talijansko razdoblje između dva svjetska rata kada Zadrom dominira povelik opus Biagija Ciglianoa, a to je i vrijeme prvih izložbi fotografije iz 1928. i 1934. kada svoju izložbu održava Gruppo Universitario Fascista Dalmata na kojoj se ističe srodstvo klasične umjetnosti i fotografije“ [5957]. O toj se temi sažeto pisalo i 2003. u feljtonu Slobodne Dalmacije o zadarskoj fotografiji [6313]. Patpuniji (i akribičan) prikaz objavljen je 2004. u riječkoj Panorami (na talijanskome jeziku) [6366, 6370].    

Mirovni sporazum o povijesnim promjenama u Zadru potpisan je u Rapallu 12. studenoga 1920. godine, ali su talijanske vojne postrojbe zaposjele Grad još 4. studenog 1918. Štoviše, te je godine talijanski vojni hidroavion nadlijetao Zadar već 1. lipnja, a kapetan talijanskoga ratnog zrakoplovstva Natale Palli snimio je prvu zračnu fotografiju Grada [3064]. Iskrcaj admirala Enrica Milla u zadarskoj luci 4. studenoga 1918, pak, fotografirao je, među ostalima, Giovanni Rupprecht. Na poleđini slike zapisano je da je fotograf, ali nije jasno je li bio amater ili obrtnik. Jednu njegovu fotografiju katafalka u crkvi sv. Šime posjeduje zadarski kolekcionar Zvonimir Šuljak. Na poleđini je također označen kao Fotografo. 

Prvi novi fotograf došao je iz Italije. Spartaco Lepri, „vrstan i vrijedan tehničar“ prijavio je obrt već u veljači 1919. godine, u Ulici sv. Marije, 15 [0069, 5623]. Sada je to parkiralište na jugozapadnome kraju Ulice Madijevaca. Lepri je najvjerojatnije stigao s talijanskim vojnim postrojbama. Njegovim dolaskom na simboličan je način stavljeno do znanja da zadarskom fotografijom ubuduće neće, kao u austrijsko doba, dominirati domaći fotografi sa sveučilišnom izobrazbom, već strani obrtnici.

Atelijer pod nazivom La Velocissima [3056] dobro je napredovao. Lepri je u ožujku 1922. zatražio od Kotarskog poglavarstva dopuštenje da otvori još jedan atelijer: „Niže potpisani Lepri Spartaco moli da mu dopustite otvoriti podružnicu za fotografiju s umjetnim svjetlom, zvanu američka fotografija; nalazi se u Calle S. Michele N 8, kuća dr. V. Pappafave, a prodavala bi i fotografske potrepštine. Odani, fotograf velocissima, Spartaco Lepri“ [0071] Kuća dr. Papafave u Klaićevoj ulici sada nosi broj 7.

„Američka fotografija“ nije neka osobita tehnološka novost, već jeftin i brz način portretiranja u drugorazrednim fotografskim atelijerima. To je praktično izblijeđeni negativ koji na tamnoj podlozi izgleda kao pozitiv. Postupak je preuzet od ranih fotografskih tehnologija (ambrotipije i ferotipije), modificiran i populariziran u Americi, da bi koncem sedamdesetih godina 19. stoljeća vraćen u Europu kao „američka fotografija“. Bio je najbrži, ali i najlošiji način izrade portreta. Ostao je popularan među uličnim fotografima, na sajmovima, proštenjima i vašarima sve do Drugog svjetskog rata.

U svibnju 1922. godine Lepri je imao čast snimati posjet talijanskoga kralja Viktora Emanuela III. [5640] a u travnju 1924. proširio je poslovanje na trgovinu stranim cigaretama u Širokoj ulici [3017, 3056]. Tada je izgleda napustio atelijer u Ulici Madijevaca, a zadržao samo onaj u Klaićevoj. U travnju 1925. godine, pak, snimao je uz pomoć magnezijeva svjetla nastup Splitske filharmonije u Novom kazalištu [5653]. U Archivio/Museo della Dalmazia nella Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone u Veneciji pohranjene su dvije fotografije takva sadržaja, s potpisima sudionika i datumom 13. – 15. travnja 1925. Nema dvojbe da ih je snimio Spartako Lepri. Nešto kasnije, 1928. javlja se kao nakladnik razglednica na kojima stoji adresa Calle S. Michele N. 1. To više nije kuća Papafava već bivši Ceregatov atelijer u istoj ulici. Neke razglednice, pak, tiskao je zajedno s bratom (Ediz. F.lli Lepri). Zacijelo je u pitanju G. Lepri koji je 1923. bio ravnateljem kina Nazionale u Calle Soppe, sada Ulica Blaža Jurjeva [1067A].

Spartaco Lepri nije bio bez ambicija. Odazvao se na prvi fotografski nacionalni natječaj za Trst, Udine, Goricu, Rijeku, Pulu i Zadar, što ga je početkom svibnja 1928. raspisala udruga L.U.C.E. (L´Unione per la Cinematografia Educativa). Zadarski povjerenik za provedbu natječaja bio je Aldo Meštrović vlasnik kazališta Nazionale [5679]. Novine su izvijestile da je na manifestaciji, održanoj sredinom srpnja u Gradskom perivoju u Trstu, „izložba ˝Dalmacija koja čeka˝ postigla potpun uspjeh“ [5681]. Lepri je do konca godine snimio još nekoliko fotografija o dolasku visokoga vojnog časnika u Zadar [5682] i otkriću spomenika palim ratnicima na Novoj obali [5685]. U lipnju 1929. sudjelovao je u streljačkom natjecanju [2042], na osnovi čega bi se moglo pretpostaviti da je u Zadar došao kao vojna osoba. Nakon toga o njemu nema više nikakvih informacija. Zacijelo je napustio Grad. Jedan grupni portret (26 × 20 cm) iz njegova atelijera ostao je sačuvan u zadarskome Državnom arhivu (Kolekcija fotografija, 21/O).

Od diletanta do viteza

Nikada nijedan fotograf, ni prije ni poslije nije dočekan u Zadru na tako spektakularan medijski način kao što je sredinom 1919. godine dočekan Giulio Parisio (Napulj, 14. ožujka 1891 - Napulj, 17. veljače 1967). Oduševljenje javnosti stvarano je postupno. Prvo je obznanjeno da je izložio za prodaju nekoliko fotografija snimljenih na sportskom tjednu Fiore Italico (8. – 13. srpnja 1919). Tada je bio „vrlo sposoban diletant“ [5608]. Kada je najavljeno da će prirediti izložbu u Novom kazalištu, ugled mu je počeo rasti od „genijalnog umjetnika“ [5610] i „izvrsnog artista“ [5615] do „pasioniranoga fotografskog umjetnika“ [5625], a njegove su fotografije postale „umjetnička djela“ [5610].

Boraveći kao vojnik u Dalmaciji, Parisio je snimio bogatu zbirku veduta i panorama od Šibenika, Zadra i Visa, preko Kijeva, Skradina, Knina i Drniš, do Hvara, Nina, Paga, Obrovca, Betine, Korčule, Trogira i Splita. Kolekcija od ukupno 124 fotografije „golemoga formata“ idealno je poslužila za veliku Izložbu fotografija Dalmacije i korčulanskog otočja, priređenu u dvorani zadarske Filharmonije u Novom kazalištu, od 30. kolovoza do 7. rujna 1919. Od toga je napravljen velik društveni šušur. Izložbu je u 18 sati otvorio osobno admiral Enrico Millo, vojni namjesnik Dalmacije, priređen je prigodni koncert, pušteno u prodaju 12 razglednica [5609, 5613], a predgovor katalogu od 19 stranica napisao je zadarski povjesničar Vitaliano Brunelli (1848 – 1922) koji je među ostalim istaknuo:

„Koliko ljepotâ, prirodnih i umjetničkih, u Dalmaciji, ljepotâ koje se međusobno isprepliću i koje se međusobno dopunjuju! Ova izložba, nastala umom i strašću Giulia Parisia, vojnika koji se iskrcao među nas u Šibeniku, 13. studenog 1918, stavlja nas pred te ljepote što se protežu duž okupiranog područja, od Raba do Hvara. Krajolici neba i mora, vedute gradova i mjesta, otočne fuge i planinski lanci, igre vodenih slapova i zapjenjenih valova pobuđuju svojim jasnim slikama ushićenje i želju da se nađemo na tim blaženim mjestima, gdje priroda nesebično rasipa svoje veličanstvene ljepote” [4004].

Bez obzira na politizaciju, bila je to u Zadru prva fotografska izložba salonskoga tipa i umjetničkih pretenzija; od mjesta i načina prezentacije, do kataloga i društvenoga glamura. Danas se o Parisievoj snimateljskoj poetici ne može puno reći jer njegove slike nisu sačuvane u Zadru, ali je moguće iz kataloga doznati da je Zadru posvećeno više od 30 fotografija. Također je utvrđeno da je 1919, na dvije stranice milanske revije Illustrazione Italiana objavljeno 10 fotografija s manifestacije sportskoga tjedna Fiore Italico [4513, 5607A]. Prema njima se može zaključiti da su u knjizi Societa Ginnastica Zara [2023] korištene Parisieve fotografije na str. 258, 259, 264 i 274. Sve su snimljene na Novoj obali kratkim ekspozicijama, na svima je velika masa ljudi i sve su u totalu. Nazivi slika na izložbi pak koje su izazvale „udivljenje svih nazočnih“, kao što su Zalazak sunca u Zadru ili Zalazak sunca u Šibeniku, upućuju na sentimentalno ozračje, svojstveno ondašnjoj izlagačkoj fotografiji. Umjesto njih, više bi vrijedilo vidjeti slike Zadra, Šibenika i Splita što ih je Parisio snimio iz hidroaviona.  

Izložba je zatvorena na podjednako spektakularan način na koji je i otvorena: domjenak (The), koncert, lutrija za pet odabranih fotografija i „dražesni ˝carnets˝“ [5616, 5617, 5618]. Koncem rujna Parisio je napustio Zadar i najavio nastup u Rimu [5619, 5620]. Pokušaj je, međutim, propao. U Rimu nije uspio pronaći izložbeni prostor, zbog čega je nastalo obostrano optuživanje među zadarskim novinama i rimskom udrugom Za Dalmaciju [5621, 5622].

Konačno, 7. siječnja 1920. priredio je izložbu u Napulju, u prostorijama „umjetničke udruge Permanente u općinskoj zgradi“ [5624, 5625]. U toj prigodi darovao je album fotografija talijanskome kralju Viktoru Emanuelu [5628]. Uskoro je ipak uspio predočiti dio zadarske kolekcije u Rimu. Na izložbi dalmatinske umjetnosti, otvorenoj u svibnju 1920. u vili Borghese, izložena je „bogata kolekcija sjajnih fotografija viteza Parisija iz Napulja“ [5631]. Time je definitivno okončao zadarsku epizodu u kojoj je nastupio kao „vrlo sposoban diletant“, a završio kao vitez. Doslovce i metaforično.

U Zadar, istina, nije došao kao diletant, ali je u Zadru priredio prvu samostalnu izložbu i praktično započeo blistavu karijeru. Njegovi rani fotografski pokušaji zabilježeni su u novinarstvu koncem 1915. godine, nakon čega je pozvan u ratno zrakoplovstvo za fotografskog snimatelja. Prva velika zadaća bila mu je snimiti „tragove talijanstva“ u Dalmaciji, a zatim otvoriti atelijer u Napulju i afirmirati se, kako svjedoči sam Marinetti, kao „najveći futurist među napuljskim fotografima“! Danas je u tom atelijeru smješten Archivio Fotografico Parisio s oko 70 tisuća negativa. Izbor kreativnog stvaralaštva predstavljen je 2002. godine na izložbama u Napulju i Milanu [4071A, 4071B].

Zanimljivo je, međutim. da je zadarsku epizodu bilo moguće rekonstruirati u Zadru bez većih poteškoća [6366], dok se za nju u suvremenoj Italiji doznalo tek kada je u Nacionalnoj knjižnici u Napulju pronađen Brunellijev katalog. Otkriće je bilo toliko značajno da ga je Marco Iuliano s Arhitektonskog fakulteta u Napulju priopćio na kongresu Associazzione Italiana di Storia Urbana, održanom u Rimu, od 24. do 26. lipnja 2004. Među ostalim je rekao kako je Parisio u Dalmaciji snimio skupinu fotografija „na kojima se izmjenjuju antroploške interpretacije s jedinstvenim urbanim snimkama, kako bi se opisala obilježja jadranske civilizacije“.

U inventaru Parisijeva arhiva, pak, od br. E01_0012 do E01_0021, zavedeno je ukupno 56 negativa izložbe Dalmacija i korčulanski otoci. Opisani su kao pet zračnih snimaka Korčule, Splita i Visa, šest snimaka viškoga groblja, šest snimaka korčulanske arhitekture, šest snimaka zadarske Gradske straže, šest snimaka tradicijskih nošnji u Kijevu, šest snimaka pozdrava talijanskih postrojbi zastavi u Šibeniku, sedam snimaka šibenske arhitekture, sedam različitih snimaka Drniša i devet snimaka izložbe Dalmacija i korčulanski otoci. Uz to, pod br. E03_0030 zapisano je šest negativa kao snimke priprema panoa fotografske izložbe u Zadru. Doznalo se dakle za ukupno 62 Parisijeva negativa, snimljena prije gotovo 90 godina u Dalmaciji. Mogla bi to biti vrlo vrijedna i zanimljiva izložba.

Zajedno s Parisijem, sportski tjedan Fiore Italico u Zadru snimao je i diletant Francesco Paparella. Pače, naveden je u programu kao službeni fotograf manifestacije [2023]. Dio fotografija u knjizi Societa Ginnastica Zara zacijelo je on snimio, ali se ne može znati koje. Jedina na kojoj se nalazi njegovo ime potječe iz 1920. godine. Predočuje političku manifestaciju na Narodnom trgu i svjedoči da su Paparellu više zanimali živi događaji nego vedute i panorame. To će mu omogućiti da se nađe među profesionalnim fotografima koji su 1922. snimali boravak kralja Viktora Emanuela u Zadru [5640]. Paparella je bio član zadarske trgovačke obitelji. Trgovinska komora bilježi da je u listopadu 1924. otvorio još jednu prodavaonicu, specijaliziranu za prodaju rukavica [3018]. Inače je poznat i po tome što je 1904. biran za blagajnika udruge Antonio Bajamonti [2023].

S 1920. godinom završava se prvo razdoblje političkih i fotografskih promjena u Zadru nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije. Zadar i formalno-pravno ulazi u sastav Kraljevine Italije, a na sceni se pojavljuje fašizam koji će definitivno promijeniti duh vremena, teatralizirati javni život i staviti ga pod puni politički nadzor. U Zadru je vrlo rano, već u ožujku 1921. osnovan Fascio. O njegovu praktičnome značenju za slobodu stvaralaštva rječito govore tri velika direktivna napisa u zadarskim novinama s kraja 1938. i početka 1939, pod naslovima Conversazioni d´Arte, Arte e Popolo i Arte e Fascismo.

U službi admirala Milla

Koncem 1921. u Zadar dolaze fotografi koji će obilježiti ostatak razdoblja. Biagio Cigliano, najdjelatniji i najvrsniji među njima vjerojatno je stigao i ranije, ali se njegovo ime u javnosti prvi put spominje u listopadu 1921, kada je u izlogu knjižare Schönfeld izložio „čarobne fotografije snimljene s kraljevskoga broda Cavour“, što je bila „još jedna potvrda dobra glasa koji o njemu kruži našim gradom“ [5632]. Potonja ocjena upućuje na zaključak da se radi o fotografu kojega je gradska sredina već poznavala. S time je u skladu i nepotvrđena priča da je stigao u Zadar kao dočasnik talijanske vojske u dijelu pratnje admirala Milla, koji je 21. prosinca 1920. napustio Šibenik. Kolekcionar Giorgio Giadrini pak posjeduje dvije zadarske fotografije na kojima je pečat Fotografia Naturalissima B. Cigliano i zabilješka da su snimljene 1920. godine [4513].

Cigliano je ostao trajno blizak krugovima političke i vojne vlasti. Njegove je fotografije tijekom tridesetih godina redovito objavljivao zadarski list Il Littorio Dalmatico. Takvo mišljenje o Ciglianu ima i dr. Oddone Talpo, vrsni poznavatelj i sudionik zadarskih događaja u doba talijanske vlasti:  „Držim da je Biagio Cigliano bio ˝službeni˝ zadarski fotograf. Manifestacije, politički, kulturalni, vojni ceremonijali, dolasci i odlasci pojedinih odličnika bili su njegova povlastica. Posjeduje vrlo velik arhiv o gradskim događajima“ [4508]. Giorgio Giadrini također se sjeća Cigliana: „Fotograf Biagio Cigliano s laboratorijem u Ulici sv. Marije, 15 nametnuo je svoju profesionalnost gradu Zadru ne samo kao portretist već nadasve kao dokumentarist svih aktivnosti vlasti i svih manifestacija, građanskih, vojnih i vjerskih, tako da je postao zadarska institucija, grad ga je posvojio“ [4505A]

Pišući 1921. o Ciglianovim fotografijama u izlogu knjižare Schönfeld, novine su najavile da će „također tiskati fotografske razglednice“ [5632]. Glede toga, Giorgio Giadrini drži da Cigliano nije bio osobito poduzetan nakladnik: „Ciglianova aktivnost u nakladi razglednica bila je ograničena; ako se izuzmu tri serije u 1932, 1933. i 1939. godini možemo ustvrditi da su sve druge razglednice, od 1930. do 1932. pojedinačna izdanja“ [4505A]. Ukupno je, drži Giadrini, izdao 50 vrsta razglednica u 11 izdanja, od 1930. do 1939, odnosno 1950. K tome treba dodati i album koloriranih razglednica iz 1925. godine, u posjedu zadarskoga kolekcionara Zvonimira Šuljka.

U prosincu 1921. Cigliano je u Schönfeldovu izlogu predočio seriju fotografija s legionarske proslave [5632], a u veljači 1922. nagrađen je „brončanom kolajnom i diplomom na fotografskom natječaju turističke udruge Associazione Nazionale Movimento Forestieri u Rimu za seriju zadarskih motiva“. Nagrađene fotografije izložio je također u knjižari Schönfeld [5635]. Neposredno nakon toga, na istom je mjestu, ali i u Gradskoj biblioteci predočio portret gradonačelnika Ziliotta (63 × 85 cm), a u novinama je počeo objavljivati fotografske upute za diletante [5636, 5637, 5639]. U svibnju, pak, zajedno sa Spartacom Leprijem i Francescom Paparellom snimao je posjet kralja Viktora Emanuela Zadru. Izložene fotografije pobudile su „opće zanimanje javnosti“ [5640].

Tek 6. kolovoza 1925. Cigliano prijavljuje fotografski obrt u Ulici sv. Marije, u istom onom atelijeru u kojemu je do tada radio Spartaco Lepri [0073]. „Nije imao poslovni prostor koji gleda na ulicu, u njegov se atelijer ulazilo kroz prostrani portun s ostakljenim vitrinama, i penjalo se na gornji kat“, sjeća se Giorgio Giadrini. Taj blok kuća među današnjom Ulicom Vladimira Papafave i južnim dijelom Ulice Šimuna Kožičića - Benje više ne postoji. Sada je ondje parkiralište.

U Arhivu-Muzeju u Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Trifone u Veneciji pohranjena je fotografija na čijoj poleđini piše: „Ulica Svete Marije, kuća Cigliano, kućni brojevi 17 i 15, oštećena u bombardiranju 28. studenog 1943, porušena u bombardiranju 16. prosinca 1943“. Ispod toga je dopisano: „Ova fotografija, uokvirena perom, predočuje kuću Biagia Cigliana u Ulici Svete Marije, 17 nakon bombardiranja, 28. studenog 1943. Primjećuju se krhotine izloga a neki su prozori iščupani snagom zraka, dok je unutrašnjost zgrade polurazrušena“. Fotografiju je 6. svibnja 1999. darovao Rudy koji živi u Mestre. Radio je kao pomoćnik u Ciglianovu atelijeru [4514].

U prosinca 1928. Cigliano je poslove proširio na trgovinu fotografskom opremom, radio-aparatima i cigaretama [0074]. Na poslovnim je memorandumima tiskao da je tvrtka utemeljena 1926/27. godine. Na jednome od memoranduma javlja se naziv tvrtke Fotografia Naturalissima, koji jse može vidjeti i na razglednici iz 1932. godine [4505A].

Cigliano je rano pokazao veliki smisao za publicitet. Novine su objavljivale gotovo beznačajne informacije o radu njegova atelijera. Primjerice, 1926. tiskane su vijesti da je snimio inauguraciju vojarne [5660] i izložio seriju portreta u Širokoj ulici [5662]. Sam je, pak, čestitao Novu godinu „svojim cijenjenim klijentima“ [5663]. Iduće godine, 1927, novine opširno izvješćuju da je tjednik Gazzettino Illustrato delle Tre Venezie objavio brojne Ciglianove fotografije, među njima „veliku i lijepu fotografiju na kojoj su okupljeni na pozornici Narodnog kazališta vrijedni kazališni amateri“ [5666]. U lipnju je porekao autorstvo nekih nepoćudnih snimaka [5667] i izložio seriju fotografija nekoga vojnog ceremonijala [5669], a u prosincu objavio novogodišnju čestitku [5675].

Pored toga što je izradio fotografije lokalnih tvrtki za sajmove u Milanu i Torinu [5680], Cigliano je zajedno s Leprijem 1928. izlagao u Trstu na natječaju L.U.C.E. [5681]. Također je objavio fotografiju spomenika palim vojnicima na Novoj obali [5683], te dobio pet zahvalnica iz Rima, Venecije i Zadra za albume tih fotografija [5684]. Na koncu, kao prethodnih godina objavio je i novogodišnju čestitku [5686].

Godine 1929. postao je službenim snimateljem konzervatorskih radova na crkvi sv. Donata: „Prateći radove na izdvajanju crkve sv. Donata od zgrada koje su prianjale uz nju, Cigliano koji je dokumentirao sve faze građevnog zahvata, od početka (25. studenog 1929) do svečanog završetka (4. studenog 1931), pustio je u ekskluzivnu prodaju razglednicu u vlastitome, bez dvojbe lošem tisku“ [4505A]. Ta godina ujedno označuje i početak vidnoga opadanja publiciteta o Ciglianu. Objavljeno je jedino da je izložio najnovije fotografske uratke [5688], ali je zato učestalo tiskan promidžbeni oglas njegove tvrtke, u kojemu navodi da je nagrađen zlatnom kolajnom [5689]. Vjerojatno je u pitanju brončana kolajna iz 1922. godine. Oglas je izlazio jednako učestalo i 1930. godine [5690].

U rujnu 1931. Cigliano izlaže na fotografskoj izložbi Triju Venecija u Coneglianu. Predočio je velike formate s motivima Katedrale, Kapetanove kule, Palače velikog kapetana, Gradske straže, Gradske lože, Vrata sv. Krševana, crkve sv. Krševana, Nove obale, Voštarnice, Obale sv. Roka i zalaza sunca na Puntamici [5692]. Iduće godine prvo je objavio novogodišnju čestitku [5694], a zatim reklamu [5695]. U lipnju su novine tiskale napomenu da je „fotografiju svečane predaje zastave kraljevskome ratnom brodu Zadar“, objavljenu u prošlom broju lista, snimio Biagio Cigliano [5696]. U veljači 1933. na tri stranice lista Il Littorio Dalmatico tiskan je veći broj Ciglianovih fotografija [5699]. Krajem godine nije izostala novogodišnja čestitka [5701], koja je ponovljena i 1934. godine [5705]. Zadnja novinska informacija o Ciglianu objavljena je u studenome 1935, kada je sudjelovao u radu tajništva Oblasne obrtničke komore [5707]. Jedino je još u godišnjaku Il Dalmatino objavljivao reklame [1068, 1069, 1070, 1074, 1075]. Također se iz podataka na razglednicama može doznati da je najkasnije 1939. počašćen titulom viteza (cavaliere).

Kada je počeo rat i bombardiranje Grada, Cigliano je odselio u Veneciju, gdje je u smanjenu obujmu nastavio fotografski obrt. Čak je 1950. izdao četiri zadarske razglednice, rabeći originalne negative iz 1939. godine [4505A].

"Profugo da Curzola"

Jakov Peručić (pokojnoga Ivana) nije uživao medijsku popularnost kao Cigliano. Došao je u Zadar najkasnije u listopadu 1921. kao „izbjeglica iz Korčule“. Nastanio se u Via Pusterla, sada Ulica Svete Nediljice [0070]. Sa sobom je doveo i mladoga nećaka Ivana Jeričevića (1907 – 1996). Koncem studenoga 1921. Peručić je dobio odobrenje za obavljanje fotografskog obrta u Calle S. Grisogono 3/I (Brne Karnarutića). Čini se, međutim, da tu uopće nije radio, jer je u međuvremenu kupio stari Buratov atelijer na Campo Castello, u kojemu je prijavio obrt od 1. listopada 1922. godine [0072].

Prema onome što je 1987. pričala Dora Jeričević, supruga Ivana Jeričevića, Peručić se počeo baviti fotografijom (dagerotipijom) još 1849. u Punta Arenasu u Čileu, gdje mu je otac bio jedan od lokalnih pionira. Vratio se u domovinu zbog slaba zdravlja. Nije imao djece. Podatak o njegovu slabu zdravlju potvrđuje javna zahvala iz 1924. godine, u kojoj odaje priznanje tršćanskim liječnicima za efikasnu operaciju želuca, što ga je bezuspješno liječio 15 godina [5646].

Nije utvrđeno kada je Peručić umro. Zna se tek da je 1928. sagradio novi atelijer u Viale Tommaseo 26 (Pavlinovićeva), točno nasuprot sjevernoga ulazu u hotel Zagreb. Vlasnikom toga atelijera postao je 1933. Ivan Jeričević [0073, 0075], ali je sve do početka rata zadržao njegov stari naziv: Premiato Studio Fotografico Perucich.

Jeričević je brzo stekao dobar ugled u strukovnim krugovima. Od konca 1933. zastupao je fotografsku zajednicu u tajništvu Oblasne obrtničke komore [5700, 5707]. U njegovu atelijeru naukovali su budući samostalni zadarski fotografi Giuseppe Bentrovato, Antonio Zanella i Joso Špralja. Taj je atelijer dijelom stradao u bombardiranju Grada 1943. i 1944. Uništeni su svi stakleni negativi velikoga formata, snimljeni uglavnom na terenu. Dio atelijerskih snimaka ostao je sačuvan u drugom dijelu radionice.

Poslije Drugog svjetskog rata Jeričević prvo dolazi na čelo fotografske kooperative u bivšoj knjižari Schönfeld, a zatim otvara vlastiti atelijer ponad ljekarne na Četiri kantuna. Ondje je ostao dok nije 1950. obnovio porušenu radionicu. Zajedno sa suprugom Dorom koja je u njegovu atelijeru počela raditi kao mlada retušerka, poslovao je sve do konca 1987. godine. Tada je, u poslovnoj prenamjeni atelijera zaprijetila opasnost da svi preostali negativi budu bačeni u otpad. Na inicijativu fotografa Vjekoslava Suraća i novinara Slobodne Dalmacije, zadarski Državni arhiv spasio je veliku količinu sačuvanih negativa, uglavnom atelijerskih snimaka na staklenim pločama i planfilmovima 6 × 9, 9 × 12 i 10 × 15 cm [5844]. Godine 1998. objavljeno je da je „razvijen materijal od 250 snimaka, a idućih mjeseci (…) arhiv će imati obrađenu kompletnu zbirku, a predviđa se i izložba spašenih fotografija“ [6077, 6082]. Prema informaciji iz svibnja 2008., kopirano je više od 900 negativa [6480].

Konačno, u ožujku 2009. zadarska Zajednica Talijana priredila je izložbu pod nazivom Nepoznata lica kod fotografa Ivana Jeričevića, Iz zbirke Državnog arhiva u Zadru [6507]. Autorica izložbe i voditeljica knjižnice Državnog arhiva Mirisa Katić piše u prigodnom depliantu, među ostalim, kako je 1987. „tadašnji upravitelj Državnog arhiva u Zadru, Šime Pavić, u suradnji s Abdulahom Seferovićem, organizirao prijenos negativa u Arhiv“ i kako „po dolasku fotografa Ivana Mimice u fotolaboratorij Državnog arhiva 1998. godine, počinje se s razvijanjem najbolje sačuvanih negativa (…) Razvijeno je ukupno 878 fotografija koje nam otkrivaju lica uglavnom nepoznatih ljudi iz Zadra i okolice (…) One su danas dio zbirke fotografija u knjižnici Državnog arhiva“ [4125].

Na izložbi je predstavljeno oko 600 kontaktnih kopija, mahom muških, ženskih, dječjih, vojničkih, obiteljskih ili skupnih atelijerskih portreta. Snimke izvan atelijera vrlo su rijetke. Šteta što nije prikazano nekoliko izvornih Jeričevićevih fotografija koje bi pokazale koliko se recentne kopije razlikuju od originala. Također bi se moglo zažaliti što cijeli fundus nije istodobno i digitaliziran. No uza sve propuste i skroman postav, izložba ima iznimno značenje. Pruža dosad najveći javni uvid u masovnu i dugoročnu portretnu proizvodnju nekog zadarskoga fotografskog atelijera, i to nakon dviju najdramatičnijih demografskih promjena u novijoj zadarskoj povijesti, onih iza Prvoga i onih iza Drugog svjetskog rata. Izlošci su prepuni fotografskih, kulturalnih, dokumentarnih, antropoloških, semiotičkih i verbalnih kodova koji sve više postaju nezamjenjivi u istraživanju prošlosti "odozdo".

Prve reakcije posjetitelja manifestiraju se u rasponu od pokušaja da identificiraju slike predaka, rođaka ili poznanika, pa do oprečnih komentara na račun panoa na kome, kao povijesna ironija, rame uz rame stoje portreti partizanskih i fašističkih vojnih časnika. Pozornost također privlače fizionomije, geste, kostimi, frizure, retorika portretnog postupka, promjene u opremi atelijera itd. Pravo iznenađenje, pak, predstavlja otkriće da među izloženim fotografijama ima i onih koje jamačno nije snimio šjor Nino, kako su suvremenici zvali Ivana Jeričevića. Na takvu pretpostavku upućuju, prije svega, snimke s oslikanim i kaširanim dekorom kakav se može vidjeti na portretima iz Buratova atelijera [2051, str. 168]. Peručić zacijelo nije u novi poslovni prostor prenio demodirani, predratni dekor, ali jest sve negative. Dio je stradao u bombardiranju, prvenstveno Buratovi terenski negativi, ali – kako se vidi - dio portretne produkcije ostao je sačuvan. Pomiješali su se negativi koje je snimio Jeričević, prije njega Peručić, a možda čak i netko prije njihova dolaska u Zadar. Dakako, o takvim i sličnim pretpostavkama može se meritorno raspravljati tek uz potanku analizu.

Koliko god ova golema galerija podsjeća na glasovito djelo njemačkog fotografa Augusta Sandera (1876 – 1964), ne bi bilo uputno porediti ta dva korpusa. Sander je bio umjetnik od formata, začetnik portreta Nove objektivnosti; njegov je projekt rezultat umjetničkoga koncepta. Jeričević je pak kao provincijski obrtnik udovoljavao željama i ukusu svojih klijenata. Elementi realizama, nakon rata neorealizma, zrcale se u njegovu portretnom postupku samo kao opetovanje konvencija pomodnoga trenda. Pače, još uvijek prevladava dostojanstvo autentične obrtničke vještine, bez obzira što su u svijetu, primjerice u Zagrebu, već instalirani fotografski automati.    

Sve to međutim ostaje u sjeni učinka što ga tvori javni uvid u fotografije snimljene za osobne ili obiteljske albume, čuvare privatnih povijesnih uspomena. Brojne snimke, simboli značajnih trenutaka u životu pojedinca ili obitelji, našle su se u novom kontekstu. Osobno je odjednom postalo opće. Dio privatnosti pretvoren je u javno vlasništvo. Atelijerska portretna fotografija prestaje biti obrana od gubitka osobnog pamćenja. Ulazi u duhovni prostor opće memorije. Kao takva, više privlači pozornost značenjskim kodovima, nego formalnim odlikama. Postaje predmetom kulturalne interpretacije, manifestirajući uzgred kako se od popkulture stvarao koncept poparta.

Inače, potragu za sačuvanim fotografijama Ivana Jeričevića treba nastaviti u samom Državnom arhivu. Ondje se među spisima mogu naći vrijedne snimke s oznakom atelijera Peručić, kao što su one iz 1931. godine, kada je pripremana gradnja osnovne škole u Varošu [0079]. Nešto slika ima i u Znanstvenoj knjižnici. Također, kolekcionar Elio Iarabek u Bassanu (Italija) posjeduje 14 fotografija posljedica bombardiranja Narodnog kazališta (Teatro Nazionale) i tvornice SAPRI (Tekstilni kombinat) 1941. godine.

Ivan Jeričević doživio je duboku starost kada se 1991, za vrijeme opsade Zadra u vojnoj agresiji na Republiku Hrvatsku, sklonio u Italiju. Ondje je umro 1996. godine. Nešto kasnije preminula je i njegova supruga Dora.

↑ Na vrh | Sljedeća >>

Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2009.