MONSIEUR LE PESCHEUR

U pitanju je "najveća umjetnička rijetkost ovoga vremena, (…) po svojoj izražajnosti superiorna u usporedbi s bilo kojim drugim umjetničkim djelima" - javljale su zadarske novine o pronalasku dagerotipije 1839. godine. Bilo je to doista nešto posve novo, do tada nepoznato, ravno čudu. Ni jedna tradicionalna grafička tehnika nije stvarala takav magijski izgled slike. Simptomatično je da se prvi dagerotipisti pojavljuju u Rijeci, Zadru i Dubrovniku istodobno - 1844. godine

Naslov članka o Le Pescheuru

Nepoznati dagerotipist,

Ivan Marasović,

Šibenik, 25. III. 1850.

“Gosp. Daguerre pronašao je način fiksiranja slika koje se same oslikavaju u cameri obscuri, tako da to više nisu nestalni odrazi predmeta već njihov čvrst i trajan otisak koji se, slično slikarstvu ili bakropisu, može odijeliti od predloška”.

H. Gaucheraud,  La Gazette de France,  Pariz, 6.siječnja 1839

Vijest o izumu dagerotipije, prvoga praktično primjenjivoga fotografskoga postupka, bila je tolikosenzacionalna da je stigla u Zadar prije negoli je mogla biti objavljena udomaćim novinama. Za nju se doznalo iz puno ekspeditivnijega lista - Gazzetta Privilegiata di Venezia - koji je informaciju o epohalnu otkriću prenio već 15. siječnja 1839. godine. Te su novine, zajedno s tršćanskim, redovito stizale u Zadar, ne kao neka pomodna ili posebna potreba užega kruga čitatelja, već kao najbrži i najpouzdaniji izvor informacija iz svijeta. Bila je to normalna orijentacija zadarske poslovne i kulturne javnosti koja se tradicionalno služila talijanskim jezikom i koja je u to doba bila upućena više na Trst, Veneciju i Padovu nego na Beč i Zagreb. Čak se drži da su „Riječani vjerojatno o izumu dagerotipije bili obaviješteni već 1839. preko lista Gazzetta di Zara koji se redovito čitao u Rijeci“ [2101].

Znakovito je pak da u toj informaciji, u kojoj je Gazzetta di Zara, 13. kolovoza 1839, prvi puta spomenula dagerotipiju, nije trebalo tumačiti o kakvoj se novosti radi. Bilo je dovoljno napomenuti da „sada svi govore o izumu gosp. Daguerrea“ [5001]. Pokušaj autora da izum camere obscure  pripiše napuljskome učenjaku Giovanniju Battista della Porta (1538 - 1615) i time uzveliča zasluge talijanskoga genija za pronalazak fotografskoga postupka, danas nije toliko važan koliko je važna činjenica da pri tome nije trebao zadarskim čitateljima tumačiti što je to Daguerre toliko važno otkrio.

Također je indikativno da Gazzetta di Zara u rujnu 1839. opširno izvješćuje o izložbi dviju dagerotipija i neobične reprodukcije tajanstvenoga slikara Jakoba Lipmanna na Likovnoj akademiji u Beču [5003], ali ne javlja da je u studenome u Trstu izložen Daguerreov aparat i da su obavljena prva pokusna dagerotipijska snimanja. O tome je bilo deplasirano pisati kada su s mjesta događaja izvješćivale tršćanske novine La Favilla i Osservatore Triestino [4016], koje su redovito čitane i u Zadru. Zadarska je Gazzetta radije prenosile fotografske novosti iz udaljenijih gradova, kao što su to bili napisi o izumitelju Albrechtu Breyeru u Bruxellesu [5004], dagerografiji Allesandra Duronija u Milanu [5005], unapređenju dagerotipije i optike u Beču [5007] ili o norveškome izumitelju Hansu Thogeru Wintheru [5008].

Uzgred je vrijedno zabilježiti da je neki Carli Andrea, talijanski proizvođač fizikalne opreme, navodno rođen u Splitu, nudio Zadranima u rujnu 1839. akromatski solarni mikroskop i optičku likovnu kozmoramu [5002]. Potonju je napravu koristio dubrovački fotograf Antun Jelaska najkasnije 1859. godine [0012]. Njezin suvremeni literarni opis sačuvan je u Putositnicama hrvatskoga književnika Antuna Nemčića (1813 - 1849) iz 1845. Istodobno je netko od novinara u Gazzetti di Zara dodao svojem imenu prišivak Dal Dagerotipo, želeći jamačno naglasiti vjerodostojnost svojega pisanja [5006]

Zanimanje javnosti za senzacionalnu novost iscrplo se do druge polovice 1842. Od tada se u zadarskim novinama pune četiri godine nije pojavio ni jedan napis o dagerotipiji. No ono što je objavljeno 9. studenoga 1846. pod naslovom Due parole sul valente daguerotipo signor Le Pescheur [5009] višestruko je naknadilo svu prazninu. To je najraniji dokument o prakticiranju dagerotipije u Zadru. Iz njega se doznaju ne samo pojedinosti o umijeću gospodina Le Pescheura, već i to da je u Zadru 1844. već boravio neki anonimni putujući dagerotipist. Uz to, članak pokazuje da je mjesni pisac iznenađujuće, gotovo nevjerojatno dobro razumio specifične odlike novoga medija.  

Kako se pojava dagerotipije u nekom gradu smatra vrlo vrijednom i izvornom potvrdom njegova kulturnoga identiteta, to u pravilu svi pokušavaju taj događaj pomaknuti što bliže 1839. godini, previđajući razliku među otkrićem i njegovom komercijalnom porabom. Ono što je objavljeno 19. kolovoza 1839. bio je vrlo skup i kompliciran postupak koji se nije mogao širiti svijetom tako brzo kao vijest o njegovu izumu. Mogli su ga rabiti samo znanstvenici i imućni amateri. Tek kada je tijekom 1840. i 1841. povećana osjetljivost emulzije i kada je konstruiran svjetlosno jači objektiv, što je omogućilo da se ekspozicija više ne mjeri minutama već sekundama, postupak se mogao početi rabiti i za masovnije portretiranje, a to znači za  komercijalnu eksploataciju.

Američki povjesničar fotografije Robert A. Sobieszek, koji je posebno istraživao prošlost dagerotipije, drži da su osnovni tehnički problemi razriješeni tek 1843. S time je suglasan i Helmut Gernsheim, jamačno jedan od najvećih autoriteta za povijest fotografije: „Od 1842./43. svi su glavni i veći europski gradovi imali jedan ili više portretnih studija ili su ih barem posjećivali putujući fotografi“ [7041]. Tek su tada, nakon 1843, na red došla manja kulturna središta. U Zagrebu je istina Demetar Novaković snimao već 1839. godine, ondje je iznenađujuće rano - 1841./42. - boravio putujući bečki dagerotipist Johann Bosch, ali nakon toga „ne nalazimo u zagrebačkim novinama ni jednu vijest o dagerotipistima sve do 1846. godine“ [2051]! Josip Strohberger boravio je u Zagrebu 1844, ali samo kao slikar, a tek 1846. kao dagerotipist. Ne računajući Janeza Puhara koji je posebna pojava u povijesti rane slovenske fotografije, Ljubljana je 1842. zabilježila boravak Johanna Boscha, a potom tek 1850. Lorenza Kracha [7084]. Beograd je prvoga dagerotipista (Josifa Kappillerija) upoznao 1844. godine [2080]. „Prvi riječki dodiri s fotografijom koliko se danas zna, potječu iz 1844. kada se u Eco del Litorale Ungarico javlja dagerotipist Edoardo D. Ziffer“ [2101]. Najkasnije u to doba u Dubrovniku se dagerotipijom bavio mjesni ljekarnik Antun Drobac [5815].

Simptomatično je da se prvi dagerotipisti pojavljuju u Rijeci, Zadru i Dubrovniku istodobno - 1844. godine godine. S obzirom na zaključak Helmuta Gernsheima i veličinu tih gradova, nije teško razumjeti da se radi o vrlo ranoj pojavi obrtničke eksploatacije dagerotipije. Uz to, ocjenu prema kojoj su glavna unapređenja dagerotipijskoga procesa završena 1842. treba shvatiti dosta uvjetno, jer su Zadrani četiri godine kasnije morali netremice buljiti u Le Pescheurov aparat „samo“ 30 sekundi! Osjetljivost emulzije na njegovim pločama za snimanje iznosila je prema suvremenome sustavu mjerenja između ASA 0,0004 i 0,03, ovisno o načinu razvijanja. Ako se računa da je suvremeni normalan film osjetljiv ASA 100, a da polovica te mjere znači dvostruko dužu ekspoziciju, tada se ne zna kome je bilo teže - Le Pescheuru ili njegovim klijentima.

Cijena izrade, kao drugi bitan preduvjet za obrtničku porabu dagerotipije, također je usporavala njezino širenje na manja kulturna središta. Izrađena na posrebrenoj bakrenoj ploči i smještena u elegantan etui od kože ili baršuna, dagerotipija ne samo da je nalikovala nakitu već se približavala i njegovoj vrijednosti. No bila je daleko jeftinija od slikarskih minijaturnih portreta, ali još uvijek dovoljno skupa za masovnije narudžbe.

U tome Le Pescheur nije značio iznimku. Portretiranje  pred njegovim aparatom valjalo je platiti od tri do pet fiorina. U Trstu su se istina tada takve usluge plaćale dva fiorina [4016], ali u Zagrebu od četiri do šest forinti [2051]. U Beogradu je 1844. jedna dagerotipija vrijedila više nego dvije ovce [2044], a u Engleskoj se godinu dana kasnije za nju plaćalo kao za 20 do 40 kg mesa [7079]. Čak je još 1851. najniža cijena u Zagrebu bila dvije forinte [2051].

Računajući da je jedan fiorin (forinta) sadržavao 11,11 grama ili 0,3571 unča (ounce) čista srebra, lako je zaključiti da maleni grad najsiromašnije austrijske pokrajine nije mogao jamčiti Le Pescheuru dugoročniji posao. Zbog toga je najavio da će nakon Zadra poći u Split i Dubrovnik. Nije poznato kamo ga je dalje odnijela poslovna sreća, ali se zna da je 1852. u Beču portretirao Antuna Mažuranića [2051]. Na dagerotipiji se potpisao kao Monsieur Le Pescheur de Lyon.

Ograničen razmjerno visokom cijenom na imućnije krajeve, prvi fotografski postupak nije u ekonomski skromnijim društvima ostavio dubljega traga. U Hrvatskoj se na primjer zna za jedva tridesetak dagerotipija, premda se vjerojatno još pokoja krije u obiteljskim arhivima (primjerice, Frane Carrara u Splitu). U Zadru su poznate samo tri. Portret Pjerine Katurić sa sinom Mihovilom (10,5 × 8,4 cm), snimljen prema obiteljskoj predaji oko 1849, čuva se u Narodnom muzeju. U Znanstvenoj knjižnici pohranjena je snimka Ivana Marasovića (10,7 × 8,1 cm), načinjena 25. ožujka 1850. u Šibeniku te Bonaventure Vidovića (7,3 × 5,6 cm), dosta oštećena i bez podataka o mjestu i vremenu snimanja. Nema dvojbe da je u Zadru bilo daleko više dagerotipijskih portreta koji su nestali u vihorima dvaju svjetskih ratova. To potvrđuju dvije reprodukcije u Cronistoriji zadarskoga kulturologa Josipa Sabalića [2014]. Jedna je portret Krste Medovića, vjerojatno iz 1848, a druga splitsko-zadarskoga pjesnika, političara i revolucionara Federica Seismita Dode (1825 - 1893), snimljena također 1848. u Italiji.

Nada Grčević, koja je prva stručno obradila i publicirala sačuvane zadarske dagerotipije, drži da, „iako nisu signirane, zbog nekih zajedničkim obilježja navode na pomisao da su vjerojatno radovi jednog dagerotipista, koji je oko 1849. i 1850. godine djelovao na području Zadra i Šibenika“ [2051]. Za domaće prilike to su ne samo vrijedni kulturalni dokumenti već i rijetki primjeri prvoga fotografskoga postupka koji je ostavio neizbrisiv trag na budućnost fotografije. Bilo je to nešto posve novo, do tada nepoznato, ravno čudu. Ni jedna tradicionalna grafička tehnika nije stvarala takav magijski izgled slike. Zadarske su novine u rujnu 1839. pisale da je to „najveća umjetnička rijetkost ovoga vremena, (…) po svojoj izražajnosti superiorna u usporedbi s bilo kojim drugim umjetničkim djelima“ [5003].

Šarm i elegancija slike višestruko su prikrivali formalne nedostatke stereotipnoga načina snimanja i pomanjkanje interpretacijskoga izričaja. Nepoznati majstor (ili majstori) zadarskih dagerotipija radio je kao većina njegovih kolega, bez neke osobite inventivnosti: frontalno i nezainteresirano. Njegovo je umijeće bilo na razini njegove tehnike. Jedino mu je ekspozicija očito već dosta skraćena, pa je položaj tijela nešto ležerniji, a izraz relativno življi, osobito na portretu Pjerine Katurić sa sinom. Ivan Marasović, pak, pogledom otklonjenim ustranu, djeluje kruto i reprezentativno. U svakom slučaju, ni jedan ni drugi portret nije neka karakterna studija, ali su oba prema pouzdanoj deskripciji daleko iznad sličnih slikarskih minijatura toga doba.

Tehnička je egzaktnost zapravo najviše oduševljavala suvremenike a zbunjivala teoretičare slikarstva. Promatrajući slikarski portret Ivana Marasovića (gradonačelnik Skradina, 1831 - 1903), što ga je izradio Antonio Zuccaro (1825 - 1892), gledatelj je više zaokupljen razmišljanjem o slikaru i njegovim umjetničkim sposobnostima nego o samome Ivanu Marasoviću. Nasuprot tome, kada se u ruci drži Marasovićeva dagerotipija, uopće se ne razmišlja o snimatelju i njegovoj ulozi u portrteiranju, već o sudbini Ivana Marasovića.

Ideal renesansnog slikarstva, što vjernije reproducirati sliku zbilje, ostvaren je izumom fotografskoga postupka, ali je to tada prestalo biti slikarstvo. Postalo je nešto posve drugo. Pred Zuccarovim portretom Ivana Marasovića gledatelj podsvjesno osjeća da je u pitanju veći ili manji stupanj slikareve imaginacije, dok je dagerotipija istodobno portret u skladu sa slikarskom tradicijom, ali i neporeciv dokaz da je to doista Ivan Marasović „d’anni 19 mesi 4“, kako je zapisano na poleđini. Zbog te autentičnosti „promatrač neodoljivo osjeća potrebu, da u takvoj slici potraži sićušnu sliku slučaja, Ovdje i Sada, kojim je zbiljnost prožela karakter slike“ [7011].

Istodobno, automatska je narav fotografskoga postupka potisnula ulogu autora. On nije kreator slike već tehničar koji upravlja strojem. Dagerotipija više zrcali obrtničku vještinu snimatelja negoli njegov umjetnički potencijal. Međutim, kada se osjeti da dagerotipija može posjedovati istu magičnu  snagu kao i slikarstvo, dolazi do nesporazuma. Jer, ta snaga u dagerotipiji nije utemeljena na formalnim odlikama prema kojima se umjetničko djelo razlikuje od obrtničkoga.

To je iznenađujuće dobro shvatio autor članka o dagerotipijskome uratku Le Pescheura. Napis u Gazzetti di Zara važan je upravo zbog toga što je u njemu tako rano istaknuto razumijevanje razlike među tradicionalnim slikarskim djelom i novom vrstom slike. Način pisanja može djelovati nespretno, čak i naivno, ali misao zadire u samu bit problema, u izvorna obilježja fotografije. U tome posebice iznenađuje nevjerojatno rani otpor antitehničkom pristupu umjetnosti, koji polazi od toga da ono što se naziva umjetničkim djelom može stvoriti samo čovjek nadahnut Božjom providnošću. Ushićen Le Pescheurovim djelom autor članka oduševljeno kliče: „Neka dođu oni koji kažu da je hladan osjećaj umjetnosti, da je umjetnički genij pokvaren oporim  duhom industrijaliziranog stoljeća“!

Uvjeren da će „osvanuti dan željeznice, divnih i raznolikih čudesa umjetnosti“, on prije svega ističe automatski značaj dagerotipije: „Želiš li se dakle portretirati? Bez imalo muke možeš. Sjedeći pred aparatom gledaš ga netremice pola minute i eto ti gotova portreta“. Odmah je zapazio da dagerotipija, „zbog svjetla koje savršeno zrcali u aparatu tvoj lik“, djeluje kao surogat zbiljnosti. Besprijekorna deskripcija najsitnijih detalja označena je također kao posebno obilježje dagerotipije: „Takvo je i toliko savršenstvo rada da svaku sitnicu svojega lica vidiš otisnutu na kovinskoj ploči. Vidiš najfiniji raspored kose“.

Nabrojene su, dakle, sve izvorne značajke novoga medija: automatizam, deskriptivna elokvencija i efekt surogata. Štoviše, nepoznati je autor primijetio da dagerotipija, onako nježna i krhka, u pravilu ne veća od dlana, ne posjeduje predispozicije slike za okvir i vješanje na zid, već magijsku moć relikvije, predodređene za portrete: „Želio bih reći svakoj majci i ocu koji se moraju rastati od svojih najdražih bića ili zaručnici koja uzdiše za svojom ljubavi, svima njima želim reći neka priskrbe sliku svojih najmilijih sada kada se ta lijepa prigoda iskazuje“.

Članak je potpisan inicijalom „C“ što bi zacijelo trebalo označiti urednika (Compilatore) kao autora. Urednik podliska u Gazzetti di Zara od 2. rujna 1846. do 1. svibnja 1848. bio je pak zadarski pjesnik, dramatičar, biograf, prevoditelj, novinar i prvi ravnatelj knjižnice Paravia Giuseppe Ferrari - Cupilli (1809 - 1865) [2136, 4506].  Da je doista on mogao biti autorom toga članka pokazuje njegovo cjelokupno držanje prema modernim pojavama što su kao i dagerotipija stizale iz Europe. Pristajao je uza zadarske intelektualce toga doba koji su željeli da Zadar „uhvati korak s razvijenim sredinama“ i radili na „pretvaranju svoga grada u civiliziranu urbanu cjelinu“ [3053].

Još nema cjelovitije ocjene o tome koliko su ta nastojanja urodila plodom, a kamoli koliko je nekolicina putujućih dagerotipista mogla prenijeti duh novih europskih intelektualnih i stvaralačkih preokupacija. Kada dr. Kruno Prijatelj (1922 - 1998) govori o Zuccarovu „realizmu gotovo na rubu fotografije“ [2068] on posredno podsjeća na pionirsku ulogu putujućih dagerotipista u formiranju likovnoga ukusa mladoga građanskoga staleža. Otuda i zaključak Marije Tonković kako „dugo nismo primjećivali da je ta ˝stara fotografija˝ u svojoj biti najčišći realizam, upravo ona ˝istina˝ kojoj je u svojoj ˝stekliškoj˝ estetici težio Ante Starčević“ [2090].

Može se dosta pouzdano pretpostaviti da su Dalmacijom i prije Emanuele Schlenkrich krstarili putujući dagerotipisti. Na to upućuje oglas Carskoga i kraljevskoga pokrajinskog povjerenstva kojim su 1852. pozivani obveznici na „odmiravanje dohodarine“ [5010]. Ondje se među „kamenorescima, pirotehničarima, živopiscima, babicama, urednicima, profešurima, pivačima i komediantima“ spominju i „umitnici daguerotipie“. Jamačno su revni carski poreznici dobro znali zašto su poreznom obvezom obuhvatili i pripadnike novoga slobodnoga obrta.

Neposredna povezanost s većim kulturnim središtima, kao što su Trst, Venecija i Padova, vrlo informativni novinski napisi o senzacionalnom otkriću, pravodoban dolazak putujućih dagerotipista i vrijedan domaći napis o dagerotipiji, rječito svjedoče o ondašnjoj razini civilizacijskoga standarda Zadra. O tome svjedoči i sačuvana stručna literatura u  zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, koja pruža vrlo dobar uvid u povijest ranih početaka fotografije, čak i u njezinu prapovijest. Najvrjednije je svakako djelo prof. Carla Schotta (1608 - 1666) Magiae Universalis et Artis iz 1657. u kojemu su prvi put objavljene skice te detaljni tehnički i optički podaci o cameri obscuri u koju crtač nije morao ulaziti, i u kojoj je na jednostavan način riješeno pitanje uoštravanja slike [7081]. O porabi toga tehničkoga pomagala u slikarstvu osobito su vrijedna djela Francesca Algarottija iz 1762. [7002] i Gianantonia Moschinija iz 1806. [7067], dok su fundamentalna istraživanja Francesca Zantedeschija iz 1842. i 1846. o fenomenu svjetla neposredno povezana s fotografskim postupkom [7097, 7098]. Iznimno popularno Manzonijevo djelo I promessi sposi iz 1840. bogato je ilustrirano crtežima istaknutoga ranoga talijanskoga fotografa Luigia Sacchija [7065].

Dagerotipija je u Zadru, s obzirom na njegovu veličinu, ekonomsku snagu i stupanj razvoja građanskoga staleža, ostavila dovoljno jasan trag, potvrđujući da je Grad spreman prihvatiti, kako je pisao Giuseppe Ferrari - Cupilli u članku o Le Pescheuru, „taj reformatorski dan“ koji je već svanuo: „Francuska, Engleska, Italija i Njemačka briljantni su primjeri za to“. Pišući samo godinu dana kasnije u tim istim novinama o porabi etera u kirurgiji, dubrovački ljekarnik i prvi stalni dagerotipist u Hrvata, Antun Drobac (1810 - 1882), zaključuje: „Premda odijeljeni od znanstvenog svijeta, ipak nastojimo svim snagama iskoristiti sve korisne pronalaske kojima u naše vrijeme obiluju sve grane pozitivne znanosti“ [3028, 5815].

Copyright & Design: Abdulah Seferović, Zadar, 2007 - 2009.