TEKUĆI DODACI I IZMJENE
POTRAGA ZA HRVATSKOM LUTKARSKOM TRADICIJOM
Prilog raspravi Kuda ide hrvatsko lutkarstvo
na 16. reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, 5. studenog 2011.
Nisam uvjeren da
je u kolektivnoj memoriji hrvatskih lutkara, čak i u strukovnoj
literaturi, definirano mišljenje o tome gdje se kriju odlike
lutkarske tradicije uopće, a nacionalne posebno. U protivnom,
analitičare lutkarske prakse više bi zanimala kreativna
postignuća trajne vrijednosti, nego uobičajena međunacionalna
kazališna razmjena scenskih postupaka.
Pomutnja je
stvorena sredinom prošlog stoljeća, kada je Kazalište lutaka
Družine mladih pretvoreno u državno Zemaljsko kazalište lutaka
(danas Gradsko lutkarsko kazalište u Zagrebu). Otišli su Vlado
Habunek i Radovan Ivšić, a za ravnatelja je postavljen Vojmil
Rabadan. Umjetničke ciljeve zamijenili su didaktički. Stvoren je
prototip budućih hrvatskih javnih lutkarskih kazališta i
zajamčena diktatura programirane proleterske kulture.
No u veljači
1953. izložba skupine zagrebačkih umjetnika EXAT-51 pokazuje
kako se kreativni potencijali ne mogu ukalupiti u šablonu. Na
tom tragu uskoro će, među ostalim, biti osnovano Zagrebačko
dramsko kazalište (sada Gavella), a Vojmila Rabadana u
Lutkarskom kazalištu zamijenit će Radovan Wolf iz prve Gavelline
klase redatelja.
Dakako, nije
trebalo dugo čekati da imperij uzvrati udarac. Cijela skupina
zagrebačkih lutkara upućena je 1958. u Prag na studijski
boravak. Sustavnim poticanjem takve suradnje s lutkarskim
kazalištima u Istočnoj Europi, godinama se stvarao privid kako
dragocjena kreativna stimulacija pristiže otuda, a ne iz
hrvatske umjetničke tradicije.
Zbilja je, ipak,
bila drukčija. Zna se, primjerice, koliko su Bohdan Slavík i Jan
Ozábal zaslužni za razvitak lutkarstva u Osijeku, ali i to da su
antologijske predstave, kao što je Zeko, zriko i janje, radili
Ivan Balog i Branko Mihaljević.
Na drugoj
strani, pak, Berislav Brajković, svestrani lutkar iz Habunekove
i Ivšićeve Družine mladih, dolaskom Rabadana napustio je
lutkarstvo i otišao za redatelja u Riječku operu, ondje upoznao
arhitekta, opernoga scenografa i slikara Berislava Deželića,
uvukao ga u lutkarsku avanturu i time hrvatskom lutkarstvu
omogućio doticaj s europskim likovnim konstruktivizmom.
Umjesto da se
istražuju i analiziraju slične pojave, vode se ozbiljne rasprave
o tome jesu li hrvatski lutkari preuzeli izlazak dramskog glumca
na lutkarsku scenu od Čeha ili od Poljaka, a previđa koliko su
lutkari i lutkofili širom svijeta bili impresionirani filmom
Lili iz 1953. Ili, traga se za (formalnim) češkim i poljskim
utjecajima, a ne želi se znati kako je splitske i zadarske
lutkare od 1959. oduševljavao lutak Topo Gigio na Talijanskoj
televiziji (koja se nije mogla gledati u unutrašnjosti
Hrvatske).
Lili i
Topo Gigio, odnosno film i televizija, bili su daleko ranija,
veća i neposrednija inspiracija za tvorbu lutkarske poetike
Branka Stojakovića, nego, kako se pretpostavlja, neka poljska
likovna knjiga iz 1963. godine.
Podjednako
iskrivljenu sliku stvaraju i neprovjerene informacije. U Zadru
se i danas s ponosom ističe kako je njihove lutke Bruno Paitoni
donio ravno iz Pariza. Nikada nikome nije bilo čudno zašto taj
pariški lutkar nije znao razlikovati ginjol od javajke, zašto
nije režirao prvu zadarsku lutkarsku predstavu ili zašto nije
ispričao nikakvu potankost o svojem pariškom lutkarenju, kao što
je to učinio Vlado Habunek.
Sve je to još
čudnije kada se zna kako je Drugi svjetski rat dočekao u
Zagrebu, od 1943. bio u partizanima (ili ilegali), a nakon rata
postao savjetnikom u republičkom Ministarstvu ribarstva.
Iznenada, nakon što je Vojmil Rabadan postao ravnateljem
zagrebačkih lutkara i zaposlio Željana Markovinu, Paitoni osniva
zadarsko Kazalište lutaka i angažira također Željana Markovinu
kao vanjskog suradnika.
Na koncu, u
zadarskoj lutkarskoj praksi ne mogu se otkriti nikakvi pariški
tragovi, ali se može vrlo dobro vidjeti kako svaka lutkarska
sezona u Zadru već 60 godina započinje Nazorovom Crvenkapicom,
kako se ondje igraju Marulićeva Judita i Zoranićeve
Planine, a obljetnica obilježava Krležinim Michelangelom.
Nacionalne
odlike hrvatskoga lutkarskog identiteta, dakle, imaju puno
dublje korijene. Oslanjaju se na duh vremena, naslijeđenu
građansku kulturu i kreativnu energiju autentičnih domaćih
umjetnika. Kako drukčije objasniti da zadarski Postojani
kositreni vojnik iz 1979. nije povezan s bilo kojim od
ondašnjih lutkarskih trendova, a nosi epitet jedne od
„najvažnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva“!
SLIKE SNA I MAŠTE
Izložba Miljenka Domijana
TerraToscana
Premda
su digitali, printovi, Photoshop i slična elektronička čuda
stubokom izmijenili karakter fotografije, ipak njezine slike još
uvijek doživljavamo kao autentične dokumente, kao sâm surogat
zbilje. Tako bismo i pred ovom najnovijom fotografskom avanturom
Miljenka Domijana stajali kao pred zanimljivim, čak i
atraktivnim dokazima ljepote živopisne toskanske pokrajine, kada
u njima ne bi bilo dubljih značenjskih kodova koji oduhovljuju
fotografsku deskripciju.
Ono što ulijeva život cijeloj ovoj bezvremenoj ljepoti i
skrušenoj snimateljskoj poetici, onaj Eros koji diše, podrhtava,
treperi i vibrira ispod uzbuđujućih formi, boja i tonova, jest
unutarnja energija SLIKE. Slike sna i mašte. Slike snovida.
Kao što se snovi uvijek javljaju u optičkim slikama koje se
teško mogu razlučiti od fotografije, tako se i Domijanova
imaginacija stalno preklapa s autografskom naravi fotografije.
Domijan ne pokazuje. On iskazuje.
Već smo 2008, na izložbi Anima et corpus vidjeli kako su
njegove slike više plod imaginacije nego putopisni dokumenti.
Ondje su brojni križni svodovi i kupole, snimljeni iz donjega
rakursa, tvorili efekt turbulencije koja se, kao u snovidu,
vrtloži u beskonačne visine i pretvara u igru vizualnoga i
narativnog. Sada, pak, na jednoj strani, nisko svjetlo preko
valovitih prostranstava izokrenute utrobe preorane toskanske
zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, priziva slike
biblijskog Genesisa, a na drugoj strani upućuje na nevjerojatno
bogatstvo nijansi u bojama ruzine i patine, u bojama zreloga
života, koje skrivaju najdublje tajne slikarstva.
Dok su Ćiril Iveković i Hermann Bahr u Dalmaciji doživljavali
sve, čak i pejzaž, kao kulturu, dotle Domijan doživljava cijelu
toskansku pokrajinu kao povijesnu datost. Njegove fotografije
nisu toliko živi prikazi nebeskog blagoslova, koliko sjajne
slike tragova povijesnoga prožimanja čovjekova rada s prirodom.
U oba slučaja, konstruirane su od biljegâ i sjenâ koje, kao
privid, destabiliziraju dokumentarnu autentičnost i snaže ulogu
imaginacije.
Na koncu, moram priznati kako sam ljubomoran što nemamo ovakve
fotografije Ravnih kotara!
(Proslov na otvorenju
izložbe, 7.VI.2011)
NATUKNICE O BOMBARDIRANJU KAŠTEL SUĆURCA 5.
PROSINCA 1943.
Natuknice, što ih je u povodu obljetnice tragičnih događaja u
Kaštel Sućurcu napisao Abdulah Seferović Sefi, objavljene su na
portalu:
http://www.sucurac.info/news.php?readmore=3285
(Prosinac 2010).
ABDULAH
SEFEROVIĆ - CREATIVE SOUL OF ZADAR AND HIS ZADARETRO WEBSITE
Informacija
pod gornjim naslovom objavljena je na portalu 2010LAB.tv, koji
je zapravo on line laboratorij europskog grada kulture
Ruhr.2010. Radi se o "interactive web tv, blog and audio
cast network of national and international authors, bloggers,
users, film makers, artists and partner institutions".
Opisujući
sadržaj portala ZadaRetro, Sergej Stanojkovski ističe, među
ostalim, kako je to kreativna platforma na kojoj se analizira građanski identitet Zadra i
njegov urbani duh. "Najbolje je posjetiti web site", zaključuje
na kraju.
http://www.2010lab.tv/en/blog/abdulah-seferovic-creative-soul-zadar-and-his-zadaretro-website
Ničim
izazvane objede Ferdinanda Perinovića
U knjizi Dica
Kalelarge protiv četiri lažna mita u Zadru (Zadar, 2010)
Ferdinand Perinović uvjerava čitatelje kako "gospodin Seferović
nije nedavno (24. studenog 2009.) dobio nagradu Zadra nego ju je
on odnio Zadranima". Objedu temelji na insinuaciji kako je
Seferović u emisiji "1 na 1" zadarske televizije Wox, 6.
prosinca 2009, višekratno izjavio "da Zadar poslije bombardiranja nije imao
svoju inteligenciju" (str. 44, 71, 142).
Opetovanim
pregledom snimke emisije utvrđeno je da u razgovoru od sat
vremena uopće nije bilo govora o zadarskoj inteligenciji.
Štoviše, nijednom nije izgovorena riječ inteligencija!
Indikativno je da Perinović prešućuje zašto je Seferović dobio
Nagradu grada Zadra, kako ne bi morao osporiti neupitno značenje
knjige Photographia Iadertina za uvid u kulturalni i
umjetnički identitet Zadra.
"a ovdi bi ga
neki samo po imenu šutnuli iz grada..."
Kao da je
predvidio slijed događaja u kojima će se pojaviti informacija o
ZadaRetro na portalu europskog grada kulture 2010. i objede
Ferdinanda Perinovića, anonimni sudionik rasprave na portalu
forum.net.hr o zadanoj temi SPLIT + ZADAR = DALMACIJA, piše 30.
studenog 2007: "u zadru je meni po tom pitanju super Abdulah
Seferović. najviše je dokumentira i najviše posla napravija oko
povijesti zadra prije i nakon drugog svjetskog rata. a ovdi bi
ga neki samo po imenu šutnuli iz grada...". Potpisao se kao
ajmex2.
http://forum.net.hr/forums/p/94873/2278662.aspx
(Studeni 2010).
ZADRANIN UTEMELJIO TALIJANSKI MUZEJ FOTOGRAFIJE
Moder Museum dobio je ime po
Pinu Möderu, rođenom u Zadru
Talijanski fotograf Giuseppe Pino Möder utemeljio je u
malenom gradu Sant´Angelo (Pescara), točnije u bivšoj crkvi sv.
Augustina, Museo Abruzzese della Fotografia ili
popularnije Moder Museum.
U tome ne bi bilo ništa neobično da Pino Möder nije rođen u
Zadru, 17. studenog 1918. U Italiju se iselio za vrijeme Drugoga
svjetskog rata, što bi trebalo značiti da je fotografski
postupak upoznao u Zadru.
(Rujan, 2010).
OBJAVLJENA KNJIGA O ZADARSKOJ FOTOGRAFIJI
Djelo obasiže
400 stranica formata 22 × 28 cm. Ilustrirano je s 306
fotografija
Početkom rujna
2009. u Zagrebu je objavljeno opsežno djelo o bogatoj prošlosti
i ništa manje dinamičnoj suvremenosti zadarske fotografije, pod
naslovom Photographia Iadertina. Autor je zadarski
publicist Abdulah Seferović, nakladnik tvrtka Kapitol d.o.o.,
urednik Bože Čović, dok je likovnu i grafičku pripremu obavio
Nedeljko Šević. Knjiga obasiže 400 stranica formata 22 × 28 cm.
Ilustrirana je s 306 fotografija.
(Rujan, 2009).
Izložba
Ivana Jeričevića (1907 - 1996)
PRODOR OSOBNOG U JAVNO
Izložba pod nazivom Nepoznata
lica kod fotografa Ivana Jeričevića, Iz zbirke Državnog arhiva u
Zadru, otvorena krajem ožujka u prostorijama Talijanske
zajednice, pruža dosad najveći javni uvid u masovnu i dugoročnu
portretnu proizvodnju nekog zadarskoga fotografskog atelijera
(...)
Pravo iznenađenje predstavlja
otkriće da među izloženim fotografijama ima i onih koje nije
sanimio šjor Nino, kako su suvremenici zvali Ivana Jeričevića
(...)
Sve to međutim ostaje u sjeni učinka
što ga tvori javni uvid u fotografije snimljene za osobne ili
obiteljske albume, čuvare privatnih povijesnih uspomena. Brojne
snimke, simboli značajnih trenutaka u životu pojedinca ili
obitelji, našle su se u novom kontekstu. Osobno je odjednom
postalo opće (...)
(Travanj, 2009)
Miljenko Domijan:
Anima et corpus
AMBICIOZNA FOTOGRAFSKA AVANTURA
U pitanju je
vrlo sofisticirana intelektualna zabava na crti destabiliziranog
pojma jedinstvenoga i originalnog. Na jednoj strani stoji
spoznaja da fotografska umnoživost dokida (benjaminovsku) auru
umjetničkog djela, a na drugoj strani poljuljana vjera u
realizam i autentičnost dokumentarne fotografije. Sve skupa
sažima se u svijest o tome kako izložba fotografija Miljenka
Domijana Anima et corpus ukazuje na postmodernističku
tendenciju novoga načina definicije i razumijevanja zbilje
(Siječanj, 2009)
Marice Karakaš
Obradov
Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu
ČETNICI SU
PRVI TRAŽILI BOMBARDIRANJE ZADRA
Beskonačan
prijepor oko toga jesu li partizani (Hrvati) ili Talijani
tražili od saveznika da razore Zadar, konačno je postao
deplasiranim. Rezultati istraživanja iz 2005. godine pokazuju
kako su najranije i najpreciznije popise zračnih ciljeva
saveznicima upućivali četnici Draže Mihailovića. Njihovi
zahtjevi potječu još iz 1942. i 1943. godine. Na popisima se
mogu naći Metković, Omiš, Šibenik, Zadar, Zagreb i brojni drugi
hrvatski gradovi.
(Prosinac 2008)
ZADNJE IZMJENE
●
Rujan 2010:
Giusepe Pino Möder.
●
Rujan 2009: Fotografija (Zvonimir Baričević).
● Rujan 2009. Fotografija
(Hamilkar Vitaliani)
● Ožujka 2009, Fotografija (Ivan
Jeričević).
● Siječanj 2009, Fotografija
(Miljenko Domijan).
●
Prosinac 2008, Urbis Theatralis.
●
Prosinac 2008, Fotografija (Ante Brkan).
● Studeni 2008, Bombardiranje
(Četnici su prvi tražili...)
●
Rujan 2008, Fotografija (Joso Špralja).
●
Lipanj 2008, Fotografija (Novi snzibilitet, Henri Cartier-Bresson).
●
Svibanj 2008, Potraga za identitetom (Novo izdanje knjige prof. Coena),
● Ožujak 2008, Fotografija (Anna Feldmann,
Abdulah Seferović).
● Veljača 2008, Bombardiranje (Bespuća).
● Siječanj 2008, Fotografija (Emilio Anriot, Vincenzo Stojan, Vicko
Zaninović, Josip Bersa, Giulio Parisio, Rudi Martinov, Robert Novaković, Vedran Sitnica,
Bernard Kotlar, Ante Brkan, Tranzicija 2).
