TEKUĆI DODACI I IZMJENE
OSOBITOST
SKRIVENA U KONTEKSTU
Proslov na otvorenju
izložbe Tragovi vremena u Caffe Galeriji Đina
Kada sam čuo za
pripremu ove izložbe, pomislio sam kako vidjeti otiske
šezdesetak starih tiskarskih klišeja nije neki osobit događaj.
Možda i ne bi bio,
kada se osobitost ne bi krila u kontekstu!
Impresioniralo me
kako su ovi klišeji, kao kakve perle kulturnog i umjetničkog
identiteta Zadra sačuvani usred totalno uništena grada; štoviše,
kako ih nitko nije primjećivao gotovo punih 70 godina poslije
ratnog pustošenja!
Značenje izložbe,
dakle, obrnuto je proporcionalno njezinoj veličini. Velike
izložbe impresioniraju - ova uzbuđuje!
Nije uzbudljivo samo
to što su u eri digitalnog tiska ponovno, nakon više od sto
godina otisnuti crteži s drvenih klišeja, već još više što se
pokazalo kako je zajedno s klišejima sačuvana i svijest o
njihovu značenju!
Da nije tako, ne bi
postali zanimljivi tek sada, kada je uniformnost opće
digitalizacije počela prizivati u sjećanje autentične grafičke
postupke i kada se osjetila kulturološka potreba za neposrednom
komunikacijom s europskim kontekstom zadarskog tiskarstva s
konca XIX. stoljeća.
Bitna odrednica toga
europskog karaktera bila je tehnološka dimenzija, o kojoj se
danas najmanje zna, premda se u Zadru, isto kao i u Europi, od
1890. mogla tiskati svaka monokromna slika zajedno sa slovima.
Prvi zadarski ilustrirani tjednik La Domenica, kasnije La
Domenica Zaratina, počeo je izlaziti 1889. Naslijedila ga je
1893. revija znakovita naziva - Rivista Illustrata.
U to su se vrijeme
za tiskanje ilustriranih stranica još uvijek, ali sve manje,
rabili drveni klišeji. Cinčani su ih ubrzano istiskivali. Ono
što je sačuvano od jednih i drugih, i što je prikazano na ovoj
izložbi, posve je u skladu s takvom praksom.
Autori izložbe,
međutim, učinili su bitan korak dalje. Postarali su se da ovi
izlošci ne završe u tami nekog arhiva već da uđu u javni život
kao mape autentičnih zadarskih grafičkih uradaka koji povezuju
davnu tiskarsku tehnologiju sa suvremenim kulturnim i
turističkim potrebama.
Time su, moglo bi se
reći, uspostavili dijalog s dijelom zadarske prošlosti koje više
nema, a ipak još uvijek živi!
(26. travnja 2012)
ZRAČNE SNIMKE ZADRA IZ 1944. NA
INTERNETU
Saveznici su cijelo
vrijeme rata gledali Zadar kao na dlanu
U
arhivu University of Keele, Department of Geography, Air Photo
Librery, Keele (Velika Britanija) pronađena je 1983. godine 21
zračna fotografija Zadra iz 1943. i 1944. U ono doba bio je to
istraživački podvig. Trebalo je znati ne samo da se fotografije
nalaze u Keeleu već i nazive ratnih postrojba i datume napada.
U međuvremenu je arhiv preseljen u
Royal Commission on the Ancient & Historic Mouments of Scotland
(RCAHMS) u Edinburgu, gdje je započela digitalizacija. Na adresi
http://aerial.rcahms.gov.uk/ prvo su se, među ostalima,
pojavile snimke dijela
Eastern and
Central Croatia, a sada i Adriatic Croatia.
Paradoksalno, sretna je okolnost što su objavljene tek 22
fotografije, pa se već na prvi pogled vidi kako se Zadar "krije"
pod nazivima kao što su Lukoran, Bokanjac, Stan Mrkić itd.
Sve fotografije, od kojih su za sada
samo tri neposredno zadarske, snimio je RAF 13. travnja 1944.
Zanimljivo je da su baš one prve digitalizirane zbog toga što su
trebale BBC-ju za dokumentarnu seriju
Operation Crossbow (otkriće i uništenje V1 i V2). Za
razmatranje okolnosti u kojima je Zadar bombardiran, pak, ovo je
još jedna potvrda kako su saveznici cijelo vrijeme rata vidjeli
grad i njegovo područje kao na dlanu.
(27.veljače 2012)
BURATO, ANDROVIĆ I IVEKOVIĆ
PONOVNO U EUROPI
U Hrvatskoj je ostalo nepoznato
kako je Europa ponovno pokazala zanimanje za fotografske albume
Tomasa Burata, Nikole Androvića i Ćirila Metoda Ivekovića.
Institut za povijest umjetnosti
u Firenci (Kunsthistorisches Institut in Florenz, Max-Planck
Institut) priredio je, od 27. do 29. listopada 2011. godine,
međunarodni skup o fotografskim arhivima i nacionalnoj ideji. Na
skupu je, među ostalima, dr. Joško Belamarić, iz splitskog
Instituta za povijest umjetnosti, govorio o ulozi fotografije u
formiranju kulturnoga i nacionalnog identiteta u Dalmaciji oko
1900. godine.
Prema onome što se može doznati
iz sažetka, objavljenog na internetskim stranicama Firentinskog
instituta, dr. Belamarić je analizirao značenje pojave
fotografskih albuma sa slikama antologijskih spomenika
nacionalne graditeljske baštine i muzejskog inventara. Upozorio
je kako albumi, izdani u Zadru, Splitu i Beču, pokušavaju uz
pomoć fotografskog medija definirati kulturni identitet
Dalmacije. Time se istodobno gradio i nacionalni identitet, u
uvjetima kada se autonomistička politika talijanske manjine
suprostavljala težnjama etničke večine za ujedinjenje Hrvata,
što je nalikovalo na pravi Kulturkampf.
Od autora dr. Belamarić
poimenice spominje Raimunda Stillfried von Rathenitza, Aloisa
Beera, Emila Stengela, Nikolu Androvića s Josipom Goldsteinom,
Tomasa Burata, Franza Laforesta, Huberta Vaffiera i Josefa Wlhu,
a u središte zanimanja stavlja albume Denkmäler der Kunst in
Dalmatien Georga Kowalczyka (1909) i Dalmatiens Architektur und
Plastik Ćirila Metoda Ivekovića (1910-1914).
Svi oni imaju odgovarajuća
mjesta na ovim web-stranicama.
(11. veljače
2012)
POTRAGA ZA HRVATSKOM LUTKARSKOM TRADICIJOM
Prilog raspravi Kuda ide hrvatsko lutkarstvo
na 16. reviji lutkarskih kazališta u Rijeci, 5. studenog 2011.
Nisam uvjeren da
je u kolektivnoj memoriji hrvatskih lutkara, čak i u strukovnoj
literaturi, definirano mišljenje o tome gdje se kriju odlike
lutkarske tradicije uopće, a nacionalne posebno. U protivnom,
analitičare lutkarske prakse više bi zanimala kreativna
postignuća trajne vrijednosti, nego uobičajena međunacionalna
kazališna razmjena scenskih postupaka.
Pomutnja je
stvorena sredinom prošlog stoljeća, kada je Kazalište lutaka
Družine mladih pretvoreno u državno Zemaljsko kazalište lutaka
(danas Gradsko lutkarsko kazalište u Zagrebu). Otišli su Vlado
Habunek i Radovan Ivšić, a za ravnatelja je postavljen Vojmil
Rabadan. Umjetničke ciljeve zamijenili su didaktički. Stvoren je
prototip budućih hrvatskih javnih lutkarskih kazališta i
zajamčena diktatura programirane proleterske kulture.
No u veljači
1953. izložba skupine zagrebačkih umjetnika EXAT-51 pokazuje
kako se kreativni potencijali ne mogu ukalupiti u šablonu. Na
tom tragu uskoro će, među ostalim, biti osnovano Zagrebačko
dramsko kazalište (sada Gavella), a Vojmila Rabadana u
Lutkarskom kazalištu zamijenit će Radovan Wolf iz prve Gavelline
klase redatelja.
Dakako, nije
trebalo dugo čekati da imperij uzvrati udarac. Cijela skupina
zagrebačkih lutkara upućena je 1958. u Prag na studijski
boravak. Sustavnim poticanjem takve suradnje s lutkarskim
kazalištima u Istočnoj Europi, godinama se stvarao privid kako
dragocjena kreativna stimulacija pristiže otuda, a ne iz
hrvatske umjetničke tradicije.
Zbilja je, ipak,
bila drukčija. Zna se, primjerice, koliko su Bohdan Slavík i Jan
Ozábal zaslužni za razvitak lutkarstva u Osijeku, ali i to da su
antologijske predstave, kao što je Zeko, zriko i janje, radili
Ivan Balog i Branko Mihaljević.
Na drugoj
strani, pak, Berislav Brajković, svestrani lutkar iz Habunekove
i Ivšićeve Družine mladih, dolaskom Rabadana napustio je
lutkarstvo i otišao za redatelja u Riječku operu, ondje upoznao
arhitekta, opernoga scenografa i slikara Berislava Deželića,
uvukao ga u lutkarsku avanturu i time hrvatskom lutkarstvu
omogućio doticaj s europskim likovnim konstruktivizmom.
Umjesto da se
istražuju i analiziraju slične pojave, vode se ozbiljne rasprave
o tome jesu li hrvatski lutkari preuzeli izlazak dramskog glumca
na lutkarsku scenu od Čeha ili od Poljaka, a previđa koliko su
lutkari i lutkofili širom svijeta bili impresionirani filmom
Lili iz 1953. Ili, traga se za (formalnim) češkim i poljskim
utjecajima, a ne želi se znati kako je splitske i zadarske
lutkare od 1959. oduševljavao lutak Topo Gigio na Talijanskoj
televiziji (koja se nije mogla gledati u unutrašnjosti
Hrvatske).
Lili i
Topo Gigio, odnosno film i televizija, bili su daleko ranija,
veća i neposrednija inspiracija za tvorbu lutkarske poetike
Branka Stojakovića, nego, kako se pretpostavlja, neka poljska
likovna knjiga iz 1963. godine.
Podjednako
iskrivljenu sliku stvaraju i neprovjerene informacije. U Zadru
se i danas s ponosom ističe kako je njihove lutke Bruno Paitoni
donio ravno iz Pariza. Nikada nikome nije bilo čudno zašto taj
pariški lutkar nije znao razlikovati ginjol od javajke, zašto
nije režirao prvu zadarsku lutkarsku predstavu ili zašto nije
ispričao nikakvu potankost o svojem pariškom lutkarenju, kao što
je to učinio Vlado Habunek.
Sve je to još
čudnije kada se zna kako je Drugi svjetski rat dočekao u
Zagrebu, od 1943. bio u partizanima (ili ilegali), a nakon rata
postao savjetnikom u republičkom Ministarstvu ribarstva.
Iznenada, nakon što je Vojmil Rabadan postao ravnateljem
zagrebačkih lutkara i zaposlio Željana Markovinu, Paitoni osniva
zadarsko Kazalište lutaka i angažira također Željana Markovinu
kao vanjskog suradnika.
Na koncu, u
zadarskoj lutkarskoj praksi ne mogu se otkriti nikakvi pariški
tragovi, ali se može vrlo dobro vidjeti kako svaka lutkarska
sezona u Zadru već 60 godina započinje Nazorovom Crvenkapicom,
kako se ondje igraju Marulićeva Judita i Zoranićeve
Planine, a obljetnica obilježava Krležinim Michelangelom.
Nacionalne
odlike hrvatskoga lutkarskog identiteta, dakle, imaju puno
dublje korijene. Oslanjaju se na duh vremena, naslijeđenu
građansku kulturu i kreativnu energiju autentičnih domaćih
umjetnika. Kako drukčije objasniti da zadarski Postojani
kositreni vojnik iz 1979. nije povezan s bilo kojim od
ondašnjih lutkarskih trendova, a nosi epitet jedne od
„najvažnijih predstava u povijesti hrvatskog lutkarstva“!
SLIKE SNA I MAŠTE
Izložba Miljenka Domijana
TerraToscana
Premda
su digitali, printovi, Photoshop i slična elektronička čuda
stubokom izmijenili karakter fotografije, ipak njezine slike još
uvijek doživljavamo kao autentične dokumente, kao sâm surogat
zbilje. Tako bismo i pred ovom najnovijom fotografskom avanturom
Miljenka Domijana stajali kao pred zanimljivim, čak i
atraktivnim dokazima ljepote živopisne toskanske pokrajine, kada
u njima ne bi bilo dubljih značenjskih kodova koji oduhovljuju
fotografsku deskripciju.
Ono što ulijeva život cijeloj ovoj bezvremenoj ljepoti i
skrušenoj snimateljskoj poetici, onaj Eros koji diše, podrhtava,
treperi i vibrira ispod uzbuđujućih formi, boja i tonova, jest
unutarnja energija SLIKE. Slike sna i mašte. Slike snovida.
Kao što se snovi uvijek javljaju u optičkim slikama koje se
teško mogu razlučiti od fotografije, tako se i Domijanova
imaginacija stalno preklapa s autografskom naravi fotografije.
Domijan ne pokazuje. On iskazuje.
Već smo 2008, na izložbi Anima et corpus vidjeli kako su
njegove slike više plod imaginacije nego putopisni dokumenti.
Ondje su brojni križni svodovi i kupole, snimljeni iz donjega
rakursa, tvorili efekt turbulencije koja se, kao u snovidu,
vrtloži u beskonačne visine i pretvara u igru vizualnoga i
narativnog. Sada, pak, na jednoj strani, nisko svjetlo preko
valovitih prostranstava izokrenute utrobe preorane toskanske
zemlje, točnije - zemljurine ili gnjile, priziva slike
biblijskog Genesisa, a na drugoj strani upućuje na nevjerojatno
bogatstvo nijansi u bojama ruzine i patine, u bojama zreloga
života, koje skrivaju najdublje tajne slikarstva.
Dok su Ćiril Iveković i Hermann Bahr u Dalmaciji doživljavali
sve, čak i pejzaž, kao kulturu, dotle Domijan doživljava cijelu
toskansku pokrajinu kao povijesnu datost. Njegove fotografije
nisu toliko živi prikazi nebeskog blagoslova, koliko sjajne
slike tragova povijesnoga prožimanja čovjekova rada s prirodom.
U oba slučaja, konstruirane su od biljegâ i sjenâ koje, kao
privid, destabiliziraju dokumentarnu autentičnost i snaže ulogu
imaginacije.
Na koncu, moram priznati kako sam ljubomoran što nemamo ovakve
fotografije Ravnih kotara!
(Proslov na otvorenju
izložbe, 7.VI.2011)
NATUKNICE O BOMBARDIRANJU KAŠTEL SUĆURCA 5.
PROSINCA 1943.
Natuknice, što ih je u povodu obljetnice tragičnih događaja u
Kaštel Sućurcu napisao Abdulah Seferović Sefi, objavljene su na
portalu:
http://www.sucurac.info/news.php?readmore=3285
(Prosinac 2010).
ABDULAH
SEFEROVIĆ - CREATIVE SOUL OF ZADAR AND HIS ZADARETRO WEBSITE
Informacija
pod gornjim naslovom objavljena je na portalu 2010LAB.tv, koji
je zapravo on line laboratorij europskog grada kulture
Ruhr.2010. Radi se o "interactive web tv, blog and audio
cast network of national and international authors, bloggers,
users, film makers, artists and partner institutions".
Opisujući
sadržaj portala ZadaRetro, Sergej Stanojkovski ističe, među
ostalim, kako je to kreativna platforma na kojoj se analizira građanski identitet Zadra i
njegov urbani duh. "Najbolje je posjetiti web site", zaključuje
na kraju.
http://www.2010lab.tv/en/blog/abdulah-seferovic-creative-soul-zadar-and-his-zadaretro-website
Ničim
izazvane objede Ferdinanda Perinovića
U knjizi Dica
Kalelarge protiv četiri lažna mita u Zadru (Zadar, 2010)
Ferdinand Perinović uvjerava čitatelje kako "gospodin Seferović
nije nedavno (24. studenog 2009.) dobio nagradu Zadra nego ju je
on odnio Zadranima". Objedu temelji na insinuaciji kako je
Seferović u emisiji "1 na 1" zadarske televizije Wox, 6.
prosinca 2009, višekratno izjavio "da Zadar poslije bombardiranja nije imao
svoju inteligenciju" (str. 44, 71, 142).
Opetovanim
pregledom snimke emisije utvrđeno je da u razgovoru od sat
vremena uopće nije bilo govora o zadarskoj inteligenciji.
Štoviše, nijednom nije izgovorena riječ inteligencija!
Indikativno je da Perinović prešućuje zašto je Seferović dobio
Nagradu grada Zadra, kako ne bi morao osporiti neupitno značenje
knjige Photographia Iadertina za uvid u kulturalni i
umjetnički identitet Zadra.
"a ovdi bi ga
neki samo po imenu šutnuli iz grada..."
Kao da je
predvidio slijed događaja u kojima će se pojaviti informacija o
ZadaRetro na portalu europskog grada kulture 2010. i objede
Ferdinanda Perinovića, anonimni sudionik rasprave na portalu
forum.net.hr o zadanoj temi SPLIT + ZADAR = DALMACIJA, piše 30.
studenog 2007: "u zadru je meni po tom pitanju super Abdulah
Seferović. najviše je dokumentira i najviše posla napravija oko
povijesti zadra prije i nakon drugog svjetskog rata. a ovdi bi
ga neki samo po imenu šutnuli iz grada...". Potpisao se kao
ajmex2.
http://forum.net.hr/forums/p/94873/2278662.aspx
(Studeni 2010).
ZADRANIN UTEMELJIO TALIJANSKI MUZEJ FOTOGRAFIJE
Moder Museum dobio je ime po
Pinu Möderu, rođenom u Zadru
Talijanski fotograf Giuseppe Pino Möder utemeljio je u
malenom gradu Sant´Angelo (Pescara), točnije u bivšoj crkvi sv.
Augustina, Museo Abruzzese della Fotografia ili
popularnije Moder Museum.
U tome ne bi bilo ništa neobično da Pino Möder nije rođen u
Zadru, 17. studenog 1918. U Italiju se iselio za vrijeme Drugoga
svjetskog rata, što bi trebalo značiti da je fotografski
postupak upoznao u Zadru.
(Rujan, 2010).
OBJAVLJENA KNJIGA O ZADARSKOJ FOTOGRAFIJI
Djelo obasiže
400 stranica formata 22 × 28 cm. Ilustrirano je s 306
fotografija
Početkom rujna
2009. u Zagrebu je objavljeno opsežno djelo o bogatoj prošlosti
i ništa manje dinamičnoj suvremenosti zadarske fotografije, pod
naslovom Photographia Iadertina. Autor je zadarski
publicist Abdulah Seferović, nakladnik tvrtka Kapitol d.o.o.,
urednik Bože Čović, dok je likovnu i grafičku pripremu obavio
Nedeljko Šević. Knjiga obasiže 400 stranica formata 22 × 28 cm.
Ilustrirana je s 306 fotografija.
(Rujan, 2009).
Izložba
Ivana Jeričevića (1907 - 1996)
PRODOR OSOBNOG U JAVNO
Izložba pod nazivom Nepoznata
lica kod fotografa Ivana Jeričevića, Iz zbirke Državnog arhiva u
Zadru, otvorena krajem ožujka u prostorijama Talijanske
zajednice, pruža dosad najveći javni uvid u masovnu i dugoročnu
portretnu proizvodnju nekog zadarskoga fotografskog atelijera
(...)
Pravo iznenađenje predstavlja
otkriće da među izloženim fotografijama ima i onih koje nije
sanimio šjor Nino, kako su suvremenici zvali Ivana Jeričevića
(...)
Sve to međutim ostaje u sjeni učinka
što ga tvori javni uvid u fotografije snimljene za osobne ili
obiteljske albume, čuvare privatnih povijesnih uspomena. Brojne
snimke, simboli značajnih trenutaka u životu pojedinca ili
obitelji, našle su se u novom kontekstu. Osobno je odjednom
postalo opće (...)
(Travanj, 2009)
Miljenko Domijan:
Anima et corpus
AMBICIOZNA FOTOGRAFSKA AVANTURA
U pitanju je
vrlo sofisticirana intelektualna zabava na crti destabiliziranog
pojma jedinstvenoga i originalnog. Na jednoj strani stoji
spoznaja da fotografska umnoživost dokida (benjaminovsku) auru
umjetničkog djela, a na drugoj strani poljuljana vjera u
realizam i autentičnost dokumentarne fotografije. Sve skupa
sažima se u svijest o tome kako izložba fotografija Miljenka
Domijana Anima et corpus ukazuje na postmodernističku
tendenciju novoga načina definicije i razumijevanja zbilje
(Siječanj, 2009)
Marice Karakaš
Obradov
Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu
ČETNICI SU
PRVI TRAŽILI BOMBARDIRANJE ZADRA
Beskonačan
prijepor oko toga jesu li partizani (Hrvati) ili Talijani
tražili od saveznika da razore Zadar, konačno je postao
deplasiranim. Rezultati istraživanja iz 2005. godine pokazuju
kako su najranije i najpreciznije popise zračnih ciljeva
saveznicima upućivali četnici Draže Mihailovića. Njihovi
zahtjevi potječu još iz 1942. i 1943. godine. Na popisima se
mogu naći Metković, Omiš, Šibenik, Zadar, Zagreb i brojni drugi
hrvatski gradovi.
(Prosinac 2008)
